Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio šesti

Odjednom sam postala svjesna košave koja me je pržila po licu. Uvukla sam ruke dublje u džepove i krenula u pravcu crkve Sv. Petra koja kao da se vješto sakrila u ovom prebogatom gradskom jezgru. Izbjegavajući gužvu i imajući na umu koliko još malo vremena mi je ostalo za obilazak, krenula sam nekim bočnim uličicama. Ušla sam u Bognergasse. Taj Bogner me baš prati danas, žao mi je stari, neću kupiti tu jaknu. Vraćam se da bolje pogledam Louis Vuitton izlog. I gle, tu je i Chanel. Od toliko ljepote čovjek stvarno može da umre. Nastavljam do Central kafea. Ulazim i zastajem pored vrata. Ravno, pored vitrine je veliki, crni, koncertni klavir. Tetka me je par puta ovdje dovela na kolače. Sjedile smo u separeu lijevo i slušali kako jedan stari gospodin svira klavir. Poslije izvedbe svi bismo pljeskali, a on je šeretski dizao svoj šešir i blago se naklonio. Sad je mjesto za klavirom bilo prazno, a naš separe zauzet. Odlučila sam da produžim dalje, naglo su mi zasuzile oči. Košava, umor, sve se pomješalo.

Malo dalje pomolila se Minoritenkirche, Italian National Church of Mary of the Snows. Impresivno zdanje je bilo potpuno zarobljeno u vremenu. Cijeli trg je izgledao kao iz Andersenove bajke. U crkvi je mozaik, replika Poslednje večere. Žurim prema trgu između prirodnjačkog i istorijskog muzeja, Trgu Marije Terezije. Tu je još jedan zimzograd pun preslatkih, drvenih kućica. Sve miriše na pržene kobasice, na svježe semile i punč. Puno je boja, mirisa, zvukova. Da ti se zavrti u glavi. Iz srednjovjekovnog vraćam se u prednovogodišnji film. Štandovi su puni ručno slikanih novogodišnjih ukrasa za jelku, kandiranog voća, kolačića u boji, igračaka raznih formata, licitarskih srca. Spazila sam jednu gingerbread kućicu i zaljubila se na prvi pogled. Kao djete uvijek sam gledala božićne filmove u kojima su pravili takve kućice, ali nikad nisam imala prilike da je napravim. A sad bih mogla da kupim jednu. Stojim i razmišljam kako bih je transportovala, a da se ne raspadne, da ne izgleda kao da je već bila u Banja Luci ali 1969g. Kao da je shvatila šta me muči trgovkinja mi bez riječi pokazuje malu kartonsku kutiju u koju bih je mogla staviti. Ok, to je znak, kupujem. Možda bi bilo korisnije da sam kupila čarape ili veš u C&A, sigurno bi. Ali ne možemo stalno biti racionalni, o čemu ćemo onda pričati unucima.

Nastavljam prema Hofburgu. U planu imam još kolače u Damelu i na voz za tržni centar. Hofburg se raširio u svom punom sjaju. Rijeke ljudi idu prema centu i od njega. Stajem u dijelu gdje se vijore zastave i slikam srpsku. Ulazim u pasaž i prolazim pored Sisi muzeja i Muzeja posuđa. Promoteri opet guraju flajere za koncerte, Japanci se slikaju. Gužva kulminira kao i moj umor. Odjednom na mene nalijeće čovjek koji se sklanjao Japancima iz kadra i moja gingerbread kućica pada na kaldrmu. On ne uspijeva da održi ravnotežu i gazi je jednom nogom dok mu je druga visoko u zraku. Uspijeva ipak da dođe u ravnotežu, blago njemu. Ali karton u kom je bila kućica je spljošten. Pokušavam da ga dignem sa kaldrme i glava mi se sudari sa čovjekom koji ga je upravo pogazio i koji se sagnuo da ga pokupi. Nisam bila bijesna, samo razočarana. Kao kad se probudiš ujutro na posao baš u trenutku kad si nešto divno sanjao. Čovjeku je bilo žao zbog štete koju je napravio. Shit happens. Idemo dalje. Ali to je bilo lakše reći nego uraditi. Saznala sam da se ubica moje gingerbread kućice zove Tomas, da mu je jako žao i ponudio je da se vratimo po novu. Moj problem sa korištenjem engleskog je to da sam svjesna da pričam kao nekakav ruski negativac, kao Rade Šerbedžija. Sve to ja razumijem, ali kad krenem sama da pričam to ispadaju samo nekakve neartikulisane nebuloze. Zahvalila sam se, rekla da žurim i da ne mogu da se vraćam po kućicu. Stvarno nije ni bitno. Jedno smaranje manje u busu. Pošla sam naprijed, ali Tomas me slijedio. Vjerovatno se vidjelo koliko mi je žao, grizla ga je savjest. Još jednom sam objasnila da žurim do Damela da pojedem zahericu pa na voz. Kavaljerski se ponudio da me odvede na kolače zbog napravljene štete. Ah, što da ne. Svakao mi na engleskom lakše ide klimanje glavom nego rasprava. Damel je bio pun, ne znam treba li da to uopšte spominjem. Ta carska poslastičarnica odlično je spojila tradiciju sa modernim elementima. Potpuno sam ostala fascinirana kuhinjom, odnosno radnim dijelom Damela koji je samo staklom odvojen od prodajnog dijela i kafića. Bukvalno sjediš i gledaš kako kuhari u bijelom prave figure od marcipana i fondana. Pravili su nekakav orkestar od čokolade, harfu, klavir, saksofon. Stojala sam hipnotisana, dok je Tomas situaciji pristupio praktično i tražio sto. Na sreću, ubrzo se oslobodio sto u prizemlju i mi smo sjeli. Razgovor je na početku bio rezervisan, cijelo vrijeme sam tražila po glavi nekakve riječi da bi sklepala smislenu rečenicu. Naručila sam zaher, on doboš tortu. I uzela sam kafu. Šta da ti kažem, napravio si štetu, sad ispaštaj. Ali vremenom je razgovor postao opušten i gruvala sam rečenice bez razmišljanja o vremenu ili pasivu. Lik je završio arhitekturu, u birou mu je jedan od kolega bio iz Srbije. Bio je par puta u Beogradu, hvali našu kuhinju i Skadarliju. Pričao mi je o istoriji Damela i zaher torte, koja je bila po mom ukusu suvonjava, ali ja stvarno nisam ekspert. Mjesto je bilo spektakularno, popela sam se i na prvi sprat i do wc-a koji je na drugom. I sve mi se sviđa. Tomas je pričao o biblioteci Zahe Hadid i studentskom dijelu, o Dunavskom tornju i pogledo od 360 stepeni. O tome kako dio Beča koji se zove Grinzing veoma liči atmosferom na naše boemske kvartove. Pogledala sam na sat, moram nazad. Bilo mi je prijatno sve ovo danas, iznad svih mojih očekivanja. Po izlazku iz Damela pozdravila sam novog frenda, poželjela mu svako dobro i pojurila prema vozu za Baden.

 A Beč je sijao u svom novogodišnjem sjaju. Ušla sam u Graben ulicu i zastala. O tome ti ja pričam cijelo vrijeme. Kao džinovski chandelieri visili su ukrasi sredinom ulice, osvjetljavajući je i dajući joj izgled džinovske plesne dvorane, luksuzne, kraljevske. U ovakvom okruženju čovjek ima samo jednu mogućnost, da bude sretan, nasmijan, razigran. I tako sam ja pohitala nazad prema Operi i stajalištu.

 Voz je već bio na stanici, kupila sam kartu, sjela i utonula u misli. Bio je ovo zaista lijep dan. Nevjerovatno da se za tako malo novaca može otići negdje i zaista dobro provesti. Barem po mom viđenju dobrog provoda. Mislim da je jedino mjerilo svega sreća. A ja sam stvarno bila sretna i zadovoljna kako sam ovaj dan potrošila. Stigla sam u tržni centar kad su svi već sjedili u kafiću na ulazu i čekali da krenu, okruženi ogromnim količinama raznih papirnih kesa. Pomislila sam, kako ćemo se sad svi spakovati. Maja i Brana su mahnule, prišla sam, sjela i krenula je priča o kupovini. Tog trenutka  se i zvanično završila moja posjeta Beču. Dalje slijedi ukrcavanje u bus i put od devet sati  nazad, u Banja Luku.

Da li se isplatilo otići u Beč na tako kratko, to pitaju svi kad se vratiš?! Šta može da se vidi za tako kratko vrijeme, pitaju se ljudi?!
Vidjeti se može svašta, ako imaš želje i volje. Da li je naporno? Jeste. Da li bih išla ponovo? Naravno. Prosto se nakupiš slika koje te drže neko vrijeme, do nekog drugog puta. 

Moramo podneti dve, tri gusenice ako želimo upoznati leptira.

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio peti

Oko Stefansdoma je uvijek gužva. Pošto sam iz restorana SKY vidjela Stefansdom za džaba, nisam ni razmišljala da uđem u katedralu i platim za penjanje na krov, da bih sad od gore vidjela SKY. Kočije sa njegovanim, pokrivenim konjima su u redu čekale turiste. Promoteri, obučeni u uniforme nudili su karte za koncert klasične muzike. Na tom trgu kao da je vrijeme stalo, kao da će svakog trenutka da prošeta carica Sisi na putu za Hofburg. Osjećaš se kao u nekakvoj vremenskoj kapsuli. Godina može biti bilo koja, ovdje se vjekovima ništa ne mijenja. I to je ono što mene zadivi, taj osjećaj da bečlije žive svoju tradiciju, ne stide je se, ne ruše je. Ponosni su na nju i stvarno imaju na šta biti.

Srpski se čuje na svakom koraku, više i ne obraćam pažnju na to. Ali baš mi prija. Nastavljam Rotenturmstraße prema Schwedenplatzu. Za oko mi je zapela preslatka prodavnica sa suvenirima. Ulazim da se zgrijem i uzimam malu muzičku kutiju koja svira love story za 8e. Ima predobrih snježnih kugli, onih klasičnih ali i nekakvih koje prvi put vidim, unutar kugle su od drveta izrađene znamenitosti Beča i nije ispunjena vodom.  Rotenturmstraße krase ogromne crvene kugle. Dolazim do hard rock cafea. Svraćam da pogledam nekakvu majicu kratkih rukava, ali cijena jedne je 29e. Mjesto je nekako totalno kontrastno od stvari koje sam do tad vidjela, to mi odudara od filma u koji sam uletila i brzo izlazim odatle. Preko puta je starbucks, prepun. Nastavljam do Schwedenplatza  i pronalazim predobro mjesto Motto am Fluss, urađeno kao brod na rukavcu Dunava, sve u staklu, modernog interijera. Ali ljude stoje u redu da uđu, gužva je neopisiva. Muvam se tu i zapažam odlične ulične grafite. Silazim ispod mosta da ih slikam. U glavi mi se poslije silnih valcera javlja stvar od red hot chili peppers under the bridge. Ovo urbano mjesto kao da ne veže sa kićenim Bečom.

Vrijeme curi i vraćam se lagano nekim sporednim uličicama prema centru. Cilj mi je bio da ručam u Heindls Schmarren & Palatschinkenkuchl jer sam pročitala puno preporuka za taj restoran. Ali očigledno i drugi su, unutra se nije moglo ući, ljudi su čekali van. Produžila sam niz ulicu i ispred mene je izronio LUGECK, Figlmüller Wien smješten u  predivnu, raskošnu zgradu. Hrabro sam kročila unutra odlučna da jedem po ma koju cijenu. Jer stomak mi je tulio, bila sam već promrzla i umorna od tumaranja. Za čudo pored prozora je bilo mjesto, lovila sam pogled konobara da mi klimne da mogu da sjednem. I evo me, sjedim u veličanstvenom ambijentu restorana  koji se nalazi u zgradi iz mislim četrnaestog vijeka koja je renovirana hiljadu osamsto i neke godine. Lusteri su od poredanih pivskih krigli, svaki detalj unutra je malo remek djelo. Naručujem bečku šniclu i neko jeftinije pivo. Porcija je ogromna. Hvatam wifi da provjerim šta cure rade. One su skoknule do Ikee, vjerovatno će tamo jesti. Ovo je stvarno bio bogovski obrok. Pivo i hrana su mi jako prijali, poslije devet sati vožnje i prilično sati tumaranja osjećam da bih u ovom prijatnom ambijentu mogla zaspati. Pobogu, prošla je 15h. Kako vrijeme brzo ide kad ti je dobro, kad si sretan, a kako sporo na poslu od 14h do 16h. Kao da se ne radi uopšte o istoj jedinici vremena. Kao da svi sretni trenutci traju mnogo kraće od tuge koja traje kao vječnost. Da se vratimo hrani. Šnicla je oko 20e, pivo 5e. Sve u svemu, odlično potrošen novac.

Izlazim iz restorana i nalijećem na prodavnicu Bogner jakni. Kod nas je nema, zato sa zanimanjem gledam model ženske jakne u izlogu. Jakna je bijela sa plavim i sivim detaljima, zaista lijepa. Već vidim sebe u njoj, to su moje omiljene boje. Ulazim u radnju, prilazim jakni i vidim nešto 168e. Već se u glavi sabiram i oduzimam. Ma skupa je, ne može biti tolika. Pogledam još jednom, cijena je 1680e. Okrećem se, šta je ovo?! Skrivena kamera?! Kao da mi neko cijepa pred očima sliku mene u toj jakni i namješta opet moju staru parku. Ništa joj ne fali. Idemo dalje, služi svrsi, zimu u njoj nisam ni osjetila. Ali još fascinirana cijenom jakne izlazim iz prodavnice. Od kog perja je ona dovraga punjena kad je tako skupa? Od kanarinaca i zeba? I koliko ti ljudi zarađuju kad kupuju takve stvari? Nekad kao student tumarajući Knez Mihajlovom mislila sam jednom kad završim faks sve te sjajne stvari će mi biti dostupne. A onda završiš faks, zaposliš se i to u jednoj od najboljih firmi, a i dalje gledaš kao luzer u neke sjajne izloge i skontaš da će za tebe uvijek biti nedostupni. Jer si usmjeren krivo, mislio si da je dovoljno dobro raditi svoj posao. Izgleda da nije. To je dovoljno samo da ne umreš od gladi. A za neke druge stvari traže se druge vještine.

Pali se i novogodišnja rasveta. I sve postaje bajkovito. Idemo dalje .....

Nastavlja se, samo da odnesem tetki lek .....

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio četvrti


Nastavljam Kärntner Str.i dolazim do Peek & Cloppenburg. Tu je stvarno ogromna količina nabacane robe dobrog kvaliteta. Toliko je sve nagurano i pršti od stvari da liči na second shop. I stvarno se može naći skroz zanimljivih stvari, ali za neke od nas ipak preskupih.

Dalje niz ulicu je Steffl Department Store. E to je stvarno nešto. To je prodavnica iz mojih snova. Na donjem spratu je kozmetika i torbice. Raj. Prilazim tasterima parfema, uzimam papiriće i krećem u akciju. Koji parfem će izaći sa mnom u šetnju po Beču? Da se razumijemo, samo u obliku taster nanesenog na vrat J Jedan Diorov mi se baš dopada. Miriše na kolače od vanilije, na punč i na valcer. Da to je taj. Rasprsnula sam taster baš kako to rade na filmu i uletila u taj miris. Niko me nije ni pokušao zaustaviti. Idemo dalje. Na odjelu se nalaze stolovi za šminkanje sa brdom taster. Sjela sam za jedan i pogledala svoju umornu, promrzlu facu. Sad ću i to da sredim, pa ne možeš tako nastaviti da se po Beču šetaš. Našla sam idealan puder, maskaru koja košta 32e i ruž od 24e. Naravno, opet samo tastere. Ipak sam tip koji će radije dati za bečku šniclu pare nego za šminku. Jer od bečke ipak ima nekakve koristi, od šminke u mom slučaju slabe. Sjećam se kad nas je nastavnik njemačkog u gimnaziji slikao za pano i ja u šoku kako mi je slika ispala grozna, nagovaram ga da me slika ponovo. A on me gleda u čudu i kaže “ Šta se meni žališ pobogu, žali se mami i tati.“ Ali ova kvalitetna šminka  mi je totalno legla. Osjećala sam se kao da sam uradila nešto bitno.  Počela sam da se liftom penjem po spratovima. Zaustavile su me jimmy choo cipele. Zapomagale su probaj me, probaj me. Razmažene cipele, nisu mogle da shvate da sam stvarno u žurbi. I eto, popustila sam, uzela sam par cipela i fendi haljinu i otišla važno do kabine. Nabacila sam perje na sebe, e tako bih ja voljela da dočekam novu godinu. Uslikala sam se jednom, dvaput. Vratila u svoje stare krpe i na izlazu sam stvari predala stilizovanoj prodavačici uz objašnjenje da mi se to ništa ne sviđa. Te dvije stvari su bile kao dvije moje plate i regres i bonus. Šta zapravo garderoba govori o nama? Zašto se osjećamo tako dobro u novoj stvari? Bilo bi lijepo za te nekakve posebne događaje tipa 10, 20, 30, 40, 50 godina mature iznajmiti nekakvu prada haljinu i nekakve napucane cipele. I svi bi mislili, super, vidiš nju kako je uspjela. Jer realno ne možeš obući neku super tabelu što si napravio. I onda ti to poslije upotrebe vratiš. Mislim, šta će ti takvo nešto u ormaru. Za moj posao farke i košulja su visoka moda. I radni mantil kad silazim među uređaje. Nekakva fensi stvar bi u mom ormaru samo crkavala od dosade. A haljine trebaju da žive, da se nose. Da, zato mislim da je to za iznajmljivanje super ideja. I kao što rekoh, vratila sam stvari i ušla u lift koji je umjesto dole krenuo gore i skontala sam da je tu na vrhu restoran SKY sa fenomenalnim pogledom na Stefansdom i na krovove Beča. Stajala sam naslonjena na staklo i slikala krovove. Koliko god planiraš nekakav put i šta sve treba da vidiš, uvijek su najljepše stvari na koje naletiš neočekivano. Kao ovaj pogled. Ili nekakav mali pasaž pun ručno rađenih novogodišnjih ukrasa. Ušla sam ponovo u lift i ovaj put ipak krenula u prizemlje.

Izašla sam iz radnje i skontala da sam dehidrirala, dobro bi mi došao topli punč. Ispred mene se pojavio Stefansdom. Ogromna gotska katedrala stvarno dominira prelijepim trgom. I još je posvećena Sv. Stefanu. To me podsjeti na referendum o Danu Republike i o tome da još ne znam da li je to na kraju radni ili neradni dan. Misterija. Mislim, dobro te je Gavrilo, kreni dalje.

Zastala sam na ulazu u Graben ulicu. Zaista je fascinantna. Prelijepo je okićena. Na moju žalost još se osvjetljenje nije upalilo, ali ne idem iz grada dok ne vidim upaljene svjećice u Graben ulici. Zbog tog sam i došla u Beč. Preko puta Zare je kiosk sa Weisswurst ili ti bijelim kobasicama. Krećem prema njima, kao da me tetka gura, uzmi da jedeš nemoj biti gladna. Jadna, uvijek se bojala da neko ne bude gladan. Ali neću kobasice, uzimam punč. I jedva skontavam zašto on traži od mene 6e kad je punč 3e. A ha. To je polog za šolju i kad je vratim, dobiću svojih 3e nazad. Pa nisam valjda luda da mu maznem šolju od 3e, To bi bila najskuplja šolja u mojoj kolekciji. Punč krijepi dušu i tijelo, osjećam da mi se rumenilo vraća u obraze i krv u nožne prste i krećem dalje.


Nastaviće se, samo da tetki dam lijek .....

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio treći

Krenula sam duž Kärntner Straße, od Ringa prema Stefansdomu. Sjetila sam se da se tu negdje iza ugla nalazi Mozart cafe i zaista, skrenula sam u Philharmoniker Str. i naišla  na njega. Preko puta je Albertina. Skoknula sam čisto da me želja mine samo da vidim šta je na programu. Do osmog januara je Van Gogova izložba. Ah. Ali stvarno na raspolaganju imam samo par sati, ne mogu u njih spakovati Van Goga, na žalost. A da li će ta izložba doći i u Banja Luku? Neće, naravno. Vratila sam se do Mozart cafea. Za ovo doba dana je već bilo živo. Japanci su svugdje oko nas i svi imaju selfi štap. Nekad sam uredno stajala i puštala da se uslikaju, da ne upadnem u kadar. A onda sam skontala da mi na svakom putovanju oduzmu sat vremena, toliko ukupno ja stojim negdje i ćoškarim dok se svi ti Japanci uslikaju. I rekla sam sebi, sestro samo naprijed. Ne obaziri se na njih jer to je tvoje skupo plaćeno vrijeme i neće te Japanci dotirati. Smjestila sam se za mali stolić pored prozora i naručila štrudlu od jabuka i kafu. Gledala sam na Albertinu. Sjetila sam se priče da je Marija Terezija rodila 16 djece, a samo jednoj ćerki je dala da se uda iz ljubavi i to za vlasnika Albertine. Kafa je bila sjajna. Uhvatila sam i wifi. Cure su mi slale slike iz tržnog centra. Maja je bila u dilemi crvena ili crna haljina. Crvena, naravno. To bi značilo bogatstvo u novoj godini. Ili možda zelena znači bogatstvo. Nisam više sigurna. Nastavila sam ponovo prema Kärntner Straße. Izlozi su izgledali fenomenalno. Osjećala sam se kao rodica iz sela koja dođe u veliki grad. Gdje žive ljudi, a gdje živimo mi?! I kažu dobro nam je. To može reći samo neko ko nikad nigdje nije otišao dalje od  svog sela.

Kako izvesti djecu na pravi put? Moj kolega zna reći “ Treba ih odvesti do Gradiške i pokazati  im put prema zapadu, tako ćeš ih izvesti na pravi put“.  Što bi neki rekli, rodiću ih ako će potpisati da će živjeti negdje drugo jer ti je teško gledati da ti se djeca muče. A kod nas je malo sreće i puno muke. Na našim ulicama puno je zabrinutog, izboranog svijeta. Nesretnog, potrošenog od brige kako prehraniti porodicu, razvući do prvog. To je prava gimnastika svakog mjeseca, varakanje. A boljitka nema na vidiku.

A ovdje oko mene su se šetale rijeke sretnih, dobro obučenih ljudi. I Japanaca. Ali dole briga, danas ću se pomješati sa svijetom koji drma prednovogodišnje raspoloženje. Svi su obučeni sa mjerom i ukusom, nisam vidjela još ni jednu narodnu pjevačicu na platformama. Vjerovatno se onakve kakve su kod nas in, kod njih viđaju samo u red districtu.

Privukao me izlog pun mocart kugli. Ima ih u raznim pakovanjima, odlučila sam se za ono od 20 komada za nešto oko 8e. Pogledala sam i na dnu stalaže je bila plava limena kutija sa buter keksima. To me podsjeti na djetinjstvo. Kutija je oko 4e. Kupila sam je mami za poklon. Kolačiće ćemo pojesti poslije Božića, a njoj će ostati limena posuda da stavi u nju konce i igle. Stavila sam to u ranac. Možda sam trebala da sačekam sa kupovinom toga, sad moram da nosim par sati na sebi. Ali vrijeme curi, ono što možeš da odradiš sad, ko zna da li ćeš moći poslije. Znači, sa mocart kuglama i limenom kutijom nastavljam dalje.

Nastaviću, samo da tetki odnesem lek ......

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio drugi

Znači, pola dva je ujutro i mi cupkamo napolju, na hrvatskoj granici. Nabacila sam kapuljaču od džempera i od jakne i opet mi je hladno, Stišćem pasoš u džepu i kontam kakva smo mi jebena sirotinja i gdje živimo pa da se za malo normalne street mode, koja je u cijelom svijetu lako dostupna, ovako zlopatimo. Valjda još jedino kod nas u Banja Luci nema Zare, Pull&Bear, Stradivarijus, H&M, Berske. Stvarno žalosno. Naši  debeli političari sigurno ne vide nikakav problem u tome. Žene im nose retro Nikolas i Mona torbice. A mi kupujemo srbačke gaće za duboku vodu mnogo skuplje nego C&A veš. I kineske čarape na kojima već poslije drugog nošenja provire krompirići, a noge ti smrde kao Crkvena.  Dođe red na mene i carinik mi uze pasoš. Pogleda sliku, pa mene, pa stavi u skener. A slika na pasošu mi je ubjedljivo najružnija u životu. Prosto mi dođe da ga izgubim. Ali mi se ne daju pare za novi. A možda mi ne bi dali da se ponovo slikam, tako da džaba. Uzimam pasoš, vozač nas savjetuje da odmah tu u kontejneru pored obavimo i wc, da ne staje u Hrvatskoj. Idem sa curama do kontejnera, čuvamo torbe jedne drugima, vraćamo se na mjesto i nastavljamo put. Za dva i po sata nas opet bude, izlazak iz Hrvatske. Jedva sam se razbudila, silazim ispred, opet stajemo u red. Još je hladnije. Oko nas snijeg. A carinik nikako da da znak prvom iz grupe da priđe kućici. I tako cupkamo i brondamo. Napokon kreće da se odmotava ali baš sporo. Stajemo sa strane, cekamo da carinik na kraju ispregleda prazan bus koji tek tad prilazi po nas, nastavljamo do slovenačke granice i opet izlazimo. Janezi ipak imaju malo više ljudskosti i prolazimo stvarno brzo. Nazad u bus. Tonem u san i bude me riječi vozača da će napraviti pauzu za wc oko petnaest minuta. Izlazimo negdje kod Semmeringa, u živopisan žuti restoran, pun antiknog namještaja. Prava austrijska kafana sa puno hrastovih bačvi sa pivom, starih porodičnih slika, kockastih stolnjaka. Još malo pa smo na odredištu. Po povratku u bus ostajem budna. Ne želim da nešto propustim. Snijeg je po brežuljcima i borovima stvorio prednovogodišnji ugođaj. Sunce se pomaljalo, imam sreće, dan će biti lijep. Hladan ali lijep. Stižemo oko pola deset do tržnog centra SCS Shopping Center Sued,  iskrcavamo se. Vozač nam objašnjava da će tu gdje nas je ostavio i doći po nas, oko pola sedam.

Cure odmah prave plan u koju halu ulazimo prvo. Mislim da je vrijeme da im kažem da ću ja do grada.

“ Cure, ja sam odlučila da prvo odem do grada, a šta vi mislite? Sve ove radnje imamo i po centru. “

“Ma kakvi, “ brzo će Maja, “hoću prva da uđem u taj primarkt dok je sve još složeno da se mogu snaći. Hladno je za razgledanje grada, a i nemamo vremena. To na proljeće. A sad pravac šoping. “

“ Znate da ja ne volim baš šoping centre, fali mi u njima vazduha, sjećaš se da sam u Mostaru pala u nesvijest, “ izvlačim se ja. “ Znate šta, meni nije problem da sama krenem u grad, vidimo se oko ručka. Važi? “

Negodovale su, ali su znale da sam previse tvrdoglava da bi se dala predomisliti. Odmahnule su glavom, kako god. Sjetila sam se one japanske bube koja je govorila ko putuje sam putuje brže. Pusa i mahanje.

Skontala sam prolaz ispod ceste do stajališta za liniju  Baden-Beč i u tren oka sam bila na stanici. Poprilično sam se zlopatila oko karte, u pomoć mi je prišao nekakav deda. Uzela sam kartu do Opere, oko 4e. Stvorilo se na stanici još putnika iz našeg busa koji su odlučili da odu do grada. Kako je deda pomogao meni, tako sam ja pomogla dvjema djevojčicama da  kupe kartu. Ostali su nas slijedili. Neki su planirali šoping po gradu, neki da obiđu kuću mora. Ubrzo je stigao voz i mi smo krenuli. Na mapi naša stanica kod tržnog centra je obilježena sa 33, a stanica kod Opera sa 1. Putuje se oko 25 minuta.

I evo nas kod fascinantne Karlove crkve i zgrade Opere. Izlazim lagano, prelazim ulicu i mješam se sa užurbanom masom. To sam željela, samo jedan dan da budem dio prazničkog Beča. Imam osjećaj kao da je tetka tu negdje oko mene i blagonaklono me gleda.

Već je prošlo deset, a ja nisam popila kafu.

Nastaviću, samo da tetki odnesem lek ......

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio prvi

Pogledala sam displej telefona koji je na radnom stolu zvonio bez prestanka. Mogla bih da se pravim da sam na pauzi. Prijekorni pogled Ace, koji sjedi preko puta mene u kancelariji, vratio me u realnost. Podigla sam slušalicu. Super, još jedna tabela se mora uraditi za sat vremena. Zašto se svi bjesomučno trude sve da završe do Nove godine nije mi baš jasno, kad opet drugog krećemo na posao, nije da je kraj. Sjetim se deda Dragoljuba i poslovice da posao nije zec i neće pobjeći. Zato su oni živjeli stotinu godina. Opet telefon zvoni, pobogu, šta je ovo danas. Pogledam, Brana. E i na ovo se moram javiti.

“ Poslala sam ti poruku na viber, nisi se javila. A ostale su samo četiri karte, smisli se I reci ides li sa nama u Beč ili ne”, zvučala je Brana na kraju živaca. Mora da i nju ubiše sa milion tabela i statistika.

“ U Beč ?“, pokušavala sam se sjetiti kad smo to uopšte spomenule. Sjećam se dogovora za nedelju da idemo na bazen, ali Beča se uopšte ne sjećam.

“ Da, Beč“, strpljenje ju je već davno napustilo, “ Ti, ja i Maja, Ludi popust, halo“.

“ Sigurna si da smo se dogovarale?“, rekla sam pokušavajući da sumiram dvije kolone u tabeli. I to je rezultat koji sam trebala.

Čula sam neko negodovanje i vratila se razgovoru “ Nisam baš sigurna Brano. Kao i obično nisam pri lovi, znaš da nisam fan šopinga, akumulator mi je riknuo, imam poprilično izdataka. Obući ću za Novu godinu neku staru haljinu iz Azela, koga briga sve dok mi dobro stoji da li je Iz Beča ili iz sekenda. Idite bez mene “, mada nisam ni sama sebi izgledala uvjerljivo.

“ Daj ne palamudi, taj put je svakako bio tvoja ideja, mi smo bile za Ljubljanu. Samo ti javljam da odoh po karte, polazi se sutra u 00:00 ispred Stare autobuske. Daćes mi pare za kartu u busu. Nema na čemu “, rekla je i već spustila slušalicu.

Okrenuh se na stolici. Beč. Nije loše. Taman da uhvatim malo novogodišnje atmosfere. To me podsjeti da nisam još okitila jelku. Ah, to bih danas mogla uraditi. I opet telefon. Tabela. Evo je, stiže. Pa ja prosto ubih ovaj posao, ne znam što smo ocjenjeni sa tri. Pogledah na sat. Još malo pa kući.

Sutradan sam ostala duže na poslu, taman toliko da nisam stigla na feniranje. Ma nije bitno, poslije devet sati puta do Beča, svakako ne bi ostao nit trag od frizure. Pustila sam film Pride & Prejudice (2005) sa Keira Knightley i Matthew Macfadyen. Pogledala sam šta bih još mogla skinuti od filmova sa Matthew-om i nađoh The Three Musketeers. Odlično, naložila sam taj i još par filmova da se skinu dok mene nema tako da ne zavisim za praznike od milosti TV programa. Gledaću šta mi se gleda. Dosta više i filma Sam u kući. Što je mnogo, mnogo je. A i ovaj optički internet u mnogome olakšava stvari. Film se skida desetak minuta, ne više par sati. I filmovi su sve teži, nekad su bili u format od 800Mb, sad su do 10Gb.

Napravila sam sebi kući kafu, nes, pola kafa pola mlijeko ali hladno i sjela za laptop. Kao svaki štreber odlučila sam se dobro pripremiti za put. A preko svetog google to stvarno nije teško. Meni je u Beču živjela i radila najstarija tatina sestra, pokojna tetka Smilja. Udala se u Dubici i razvela rano. U to vrijeme su to smatrali sramotom. Bila je očajna i bez završene srednje škole. Baka i deda su joj kupili kartu u jednom smjeru do rodice koja je živjela u Beču da tamo pokuša da nađe nešto da radi. U prvo vrijeme je čuvala djecu naših gastarbajtera, a potom je našla posao u fabrici vate. Radila je na tuferima. Radovala sam se svakom njenom dolasku. Torbe su joj bile pune poklona za sve nas. Te čokolade koje je ona donosila, ti okusi su obilježili moje djetinjstvo. Ne mogu da se porede sa onim što jedemo danas. One su se lagano topile u ustima i razvlačile kao žvake, dok se skroz ne istope. Bile su pune i bogate. Nama djeci su dozirali jedan red čokolade dnevno i to je bio vrhunac našeg dana. Tetka je živjela u nekoj maloj garsonjeri pored fabrike i moji su me pustili par nedelja na ljetnom raspustu da provedem kod nje. Radni dani su mi bili dosadni, nisam smjela sama do grada već sam se muvala u njenom naselju punom Turske i naše djece. Ali su mi vikendi bili spektakularni. Sjećam se svega kočija i Hofburga, Prirodnjačkog muzeja i Albertine, Belvederea i Šenbruna. Naročito Šembruna. A onda je došao rat i više nisam mogla tamo. Tetka je u ratu penzionisana, a ubrzo je i umrla od raka pluća. Doživljavala sam je kao sretnu i veselu, Bog zna šta joj je sve bilo na duši, ali pamtim je kao vedrog borca koji je bio spreman svima u porodici da pomogne. Stalno je začepljala tuđe finansijske rupe, a da se nje gotovo nikad niko nije ni sjetio. Zaboga šta će njoj, pa ona ima sve. Naša posla. Ali nije se ona nikad ni na kog naljutila, nastavila je da pomaže do smrti. A smrt joj je bila bolna. Tad sam pomislila Bože zašto je toliko mučiš kad je u životu bila tako dobra, Kakvo ti to mjerilo imaš, okolo ti se hladno šetaju žive i zdrave masovne obice, a ti si pritisao ovu sjenu od žene. Ni da je uzmeš, ni da je pustiš. Poslije njene smrti nisam ni mislila na Beč, kao da je i on umro sa njom. Ali sve u životu nekako ide u fazama. Neke stvari naprosto odleže negdje sačuvane na dnu našeg bića i kad dođe vrijeme, stidljivo se provuku opet u prvi plan. I evo sad spremam se za posjetu gradu za koji me vežu neke lijepe uspomene. I to baš pred Novu godinu kad je sve samo po sebi nekako puno adrenalina i nade i sreće. Jer preživjeli smo još jednu godinu, Bog nam je svjedok da bi ove godine na Balkanu trebalo da su beneficirane.

Na raspolaganju za obilazak imaću samo par sati i moram da napravim plan šta mogu vidjeti. Zapravo, mogu se prošetati samo po centru. Opušteno. Potražila sam koja linija vodi od tržnog centra Sud ScS do grada i skroz sam se zapetljala u brojevima buseva, gdje treba da presjednem. Onda sam skontala da pored tržnog centra ide regionalna linija za Baden sa stanicom naspram hale šest. Odlično. Zadnja stanica u gradu je kod Opere. Idealno. Pogledala sam da se podsjetim kako da dođem do Damela, Schwedenplatza, Hofburga, Stefansdoma, Centrala ….

Obukoh farmerice, debeli zarin džemper sa kapuljačom i irvasima, parku i timberland čizme, prebacih ranac sa sendvičima vodom i provjerih još jednom da li je pasoš u džepu. Ponijela sam 100e i karticu ako mi se nešto svidi. Ali bilo bi najbolje da se držim plana i da trošim što manje. Tata se sprema na operaciju na Dedinje i mada to sve pokriva socijalno, ipak će biti mnogo troškova.

Oko 23:30 sam krenula prema Staroj autobuskoj. Srećom živim blizu, u ŽFCu. Prošla sam pored mtelove zgrade i prvi put primjetila kako je super ukrašena. Stvarno lijepo. Cure su već bile na stanici, mahnula sam i lijeno krenula prema njima. Sve smo već bile euforične, svaka iz svog razloga. Raskusurali smo se za karte. Maja je pričala o rasporedu prodavnica u tržnom centru i kako na prvom spratu ima primark koji je jako povoljan. Koleginica iz njene kancelarije je kupila kaput tamo za nešto sitno. Imaju i svečane haljine, novogodišnje. Izgledala je kao dijete koje se sprema da uđe u prodavnicu slatkiša.

Brana je izvadila spisak stvari po koje je došla, od zarinih hlača, veša, toaletne iz pool and bear…. Mislim, ako se cure ne budu držale predviđenog budžeta, ovo može da bude katastrofa. Maja je već brondala kako nije dobila bonus na koji je računala. Brana i ja smo se pogledale, šta je to bonus. Ostajem po strani, neću ni da načinjem raspravu kako mislim odmah otići do grada i ne zadržavati se u tom tržnom centru. Ako im sad kažem, pilaće me do Beča. Devet sati. Neka hvala, nisam ni ja više budala. Autobus je bio na sprat sa 78 mjesta. Prizemlje je popunjeno odmah. Kad smo stigle na red za ulaz mjesta je bilo samo na spratu. Sjele sam iza njih. Za par minuta jezdili smo iz Banja Luke prema Gradišci. U busu je bilo toplo i začudo muzika je bila prijatna. Oko mene sve mlada lica, student i zaljubljeni parovi. Očekivala sam srednjovječne švercerke. Ponovo sam prijatno iznenađena. Naravno na hrvatskoj granici nema prijatnih iznenađenja. U pola dva noću stojimo u redu da čika cariniku pokažemo pasoš, a on kao da ih štampa ponovo, lagano ih obrće, prevrće, gleda. A nas u redu 78. Hladno u tri p*čke materine, kraj decembra. Sjetim se svih svojih rođaka u redu za Jasenovac. Valjda je poenta da se Srbi osjećaju u Hrvatskoj uvijek isto, nepoželjno.

Nastaviću, samo da odnesem tetki lek .......