Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio prvi

Pogledala sam displej telefona koji je na radnom stolu zvonio bez prestanka. Mogla bih da se pravim da sam na pauzi. Prijekorni pogled Ace, koji sjedi preko puta mene u kancelariji, vratio me u realnost. Podigla sam slušalicu. Super, još jedna tabela se mora uraditi za sat vremena. Zašto se svi bjesomučno trude sve da završe do Nove godine nije mi baš jasno, kad opet drugog krećemo na posao, nije da je kraj. Sjetim se deda Dragoljuba i poslovice da posao nije zec i neće pobjeći. Zato su oni živjeli stotinu godina. Opet telefon zvoni, pobogu, šta je ovo danas. Pogledam, Brana. E i na ovo se moram javiti.

“ Poslala sam ti poruku na viber, nisi se javila. A ostale su samo četiri karte, smisli se I reci ides li sa nama u Beč ili ne”, zvučala je Brana na kraju živaca. Mora da i nju ubiše sa milion tabela i statistika.

“ U Beč ?“, pokušavala sam se sjetiti kad smo to uopšte spomenule. Sjećam se dogovora za nedelju da idemo na bazen, ali Beča se uopšte ne sjećam.

“ Da, Beč“, strpljenje ju je već davno napustilo, “ Ti, ja i Maja, Ludi popust, halo“.

“ Sigurna si da smo se dogovarale?“, rekla sam pokušavajući da sumiram dvije kolone u tabeli. I to je rezultat koji sam trebala.

Čula sam neko negodovanje i vratila se razgovoru “ Nisam baš sigurna Brano. Kao i obično nisam pri lovi, znaš da nisam fan šopinga, akumulator mi je riknuo, imam poprilično izdataka. Obući ću za Novu godinu neku staru haljinu iz Azela, koga briga sve dok mi dobro stoji da li je Iz Beča ili iz sekenda. Idite bez mene “, mada nisam ni sama sebi izgledala uvjerljivo.

“ Daj ne palamudi, taj put je svakako bio tvoja ideja, mi smo bile za Ljubljanu. Samo ti javljam da odoh po karte, polazi se sutra u 00:00 ispred Stare autobuske. Daćes mi pare za kartu u busu. Nema na čemu “, rekla je i već spustila slušalicu.

Okrenuh se na stolici. Beč. Nije loše. Taman da uhvatim malo novogodišnje atmosfere. To me podsjeti da nisam još okitila jelku. Ah, to bih danas mogla uraditi. I opet telefon. Tabela. Evo je, stiže. Pa ja prosto ubih ovaj posao, ne znam što smo ocjenjeni sa tri. Pogledah na sat. Još malo pa kući.

Sutradan sam ostala duže na poslu, taman toliko da nisam stigla na feniranje. Ma nije bitno, poslije devet sati puta do Beča, svakako ne bi ostao nit trag od frizure. Pustila sam film Pride & Prejudice (2005) sa Keira Knightley i Matthew Macfadyen. Pogledala sam šta bih još mogla skinuti od filmova sa Matthew-om i nađoh The Three Musketeers. Odlično, naložila sam taj i još par filmova da se skinu dok mene nema tako da ne zavisim za praznike od milosti TV programa. Gledaću šta mi se gleda. Dosta više i filma Sam u kući. Što je mnogo, mnogo je. A i ovaj optički internet u mnogome olakšava stvari. Film se skida desetak minuta, ne više par sati. I filmovi su sve teži, nekad su bili u format od 800Mb, sad su do 10Gb.

Napravila sam sebi kući kafu, nes, pola kafa pola mlijeko ali hladno i sjela za laptop. Kao svaki štreber odlučila sam se dobro pripremiti za put. A preko svetog google to stvarno nije teško. Meni je u Beču živjela i radila najstarija tatina sestra, pokojna tetka Smilja. Udala se u Dubici i razvela rano. U to vrijeme su to smatrali sramotom. Bila je očajna i bez završene srednje škole. Baka i deda su joj kupili kartu u jednom smjeru do rodice koja je živjela u Beču da tamo pokuša da nađe nešto da radi. U prvo vrijeme je čuvala djecu naših gastarbajtera, a potom je našla posao u fabrici vate. Radila je na tuferima. Radovala sam se svakom njenom dolasku. Torbe su joj bile pune poklona za sve nas. Te čokolade koje je ona donosila, ti okusi su obilježili moje djetinjstvo. Ne mogu da se porede sa onim što jedemo danas. One su se lagano topile u ustima i razvlačile kao žvake, dok se skroz ne istope. Bile su pune i bogate. Nama djeci su dozirali jedan red čokolade dnevno i to je bio vrhunac našeg dana. Tetka je živjela u nekoj maloj garsonjeri pored fabrike i moji su me pustili par nedelja na ljetnom raspustu da provedem kod nje. Radni dani su mi bili dosadni, nisam smjela sama do grada već sam se muvala u njenom naselju punom Turske i naše djece. Ali su mi vikendi bili spektakularni. Sjećam se svega kočija i Hofburga, Prirodnjačkog muzeja i Albertine, Belvederea i Šenbruna. Naročito Šembruna. A onda je došao rat i više nisam mogla tamo. Tetka je u ratu penzionisana, a ubrzo je i umrla od raka pluća. Doživljavala sam je kao sretnu i veselu, Bog zna šta joj je sve bilo na duši, ali pamtim je kao vedrog borca koji je bio spreman svima u porodici da pomogne. Stalno je začepljala tuđe finansijske rupe, a da se nje gotovo nikad niko nije ni sjetio. Zaboga šta će njoj, pa ona ima sve. Naša posla. Ali nije se ona nikad ni na kog naljutila, nastavila je da pomaže do smrti. A smrt joj je bila bolna. Tad sam pomislila Bože zašto je toliko mučiš kad je u životu bila tako dobra, Kakvo ti to mjerilo imaš, okolo ti se hladno šetaju žive i zdrave masovne obice, a ti si pritisao ovu sjenu od žene. Ni da je uzmeš, ni da je pustiš. Poslije njene smrti nisam ni mislila na Beč, kao da je i on umro sa njom. Ali sve u životu nekako ide u fazama. Neke stvari naprosto odleže negdje sačuvane na dnu našeg bića i kad dođe vrijeme, stidljivo se provuku opet u prvi plan. I evo sad spremam se za posjetu gradu za koji me vežu neke lijepe uspomene. I to baš pred Novu godinu kad je sve samo po sebi nekako puno adrenalina i nade i sreće. Jer preživjeli smo još jednu godinu, Bog nam je svjedok da bi ove godine na Balkanu trebalo da su beneficirane.

Na raspolaganju za obilazak imaću samo par sati i moram da napravim plan šta mogu vidjeti. Zapravo, mogu se prošetati samo po centru. Opušteno. Potražila sam koja linija vodi od tržnog centra Sud ScS do grada i skroz sam se zapetljala u brojevima buseva, gdje treba da presjednem. Onda sam skontala da pored tržnog centra ide regionalna linija za Baden sa stanicom naspram hale šest. Odlično. Zadnja stanica u gradu je kod Opere. Idealno. Pogledala sam da se podsjetim kako da dođem do Damela, Schwedenplatza, Hofburga, Stefansdoma, Centrala ….

Obukoh farmerice, debeli zarin džemper sa kapuljačom i irvasima, parku i timberland čizme, prebacih ranac sa sendvičima vodom i provjerih još jednom da li je pasoš u džepu. Ponijela sam 100e i karticu ako mi se nešto svidi. Ali bilo bi najbolje da se držim plana i da trošim što manje. Tata se sprema na operaciju na Dedinje i mada to sve pokriva socijalno, ipak će biti mnogo troškova.

Oko 23:30 sam krenula prema Staroj autobuskoj. Srećom živim blizu, u ŽFCu. Prošla sam pored mtelove zgrade i prvi put primjetila kako je super ukrašena. Stvarno lijepo. Cure su već bile na stanici, mahnula sam i lijeno krenula prema njima. Sve smo već bile euforične, svaka iz svog razloga. Raskusurali smo se za karte. Maja je pričala o rasporedu prodavnica u tržnom centru i kako na prvom spratu ima primark koji je jako povoljan. Koleginica iz njene kancelarije je kupila kaput tamo za nešto sitno. Imaju i svečane haljine, novogodišnje. Izgledala je kao dijete koje se sprema da uđe u prodavnicu slatkiša.

Brana je izvadila spisak stvari po koje je došla, od zarinih hlača, veša, toaletne iz pool and bear…. Mislim, ako se cure ne budu držale predviđenog budžeta, ovo može da bude katastrofa. Maja je već brondala kako nije dobila bonus na koji je računala. Brana i ja smo se pogledale, šta je to bonus. Ostajem po strani, neću ni da načinjem raspravu kako mislim odmah otići do grada i ne zadržavati se u tom tržnom centru. Ako im sad kažem, pilaće me do Beča. Devet sati. Neka hvala, nisam ni ja više budala. Autobus je bio na sprat sa 78 mjesta. Prizemlje je popunjeno odmah. Kad smo stigle na red za ulaz mjesta je bilo samo na spratu. Sjele sam iza njih. Za par minuta jezdili smo iz Banja Luke prema Gradišci. U busu je bilo toplo i začudo muzika je bila prijatna. Oko mene sve mlada lica, student i zaljubljeni parovi. Očekivala sam srednjovječne švercerke. Ponovo sam prijatno iznenađena. Naravno na hrvatskoj granici nema prijatnih iznenađenja. U pola dva noću stojimo u redu da čika cariniku pokažemo pasoš, a on kao da ih štampa ponovo, lagano ih obrće, prevrće, gleda. A nas u redu 78. Hladno u tri p*čke materine, kraj decembra. Sjetim se svih svojih rođaka u redu za Jasenovac. Valjda je poenta da se Srbi osjećaju u Hrvatskoj uvijek isto, nepoželjno.

Nastaviću, samo da odnesem tetki lek .......