Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio peti
Oko Stefansdoma je uvijek gužva. Pošto sam iz restorana
SKY vidjela Stefansdom za džaba, nisam ni razmišljala da uđem u katedralu i
platim za penjanje na krov, da bih sad od gore vidjela SKY. Kočije sa
njegovanim, pokrivenim konjima su u redu čekale turiste. Promoteri, obučeni u
uniforme nudili su karte za koncert klasične muzike. Na tom trgu kao da je
vrijeme stalo, kao da će svakog trenutka da prošeta carica Sisi na putu za
Hofburg. Osjećaš se kao u nekakvoj vremenskoj kapsuli. Godina može biti bilo
koja, ovdje se vjekovima ništa ne mijenja. I to je ono što mene zadivi, taj
osjećaj da bečlije žive svoju tradiciju, ne stide je se, ne ruše je. Ponosni su
na nju i stvarno imaju na šta biti.
Srpski se čuje na svakom koraku, više i ne obraćam
pažnju na to. Ali baš mi prija. Nastavljam Rotenturmstraße prema Schwedenplatzu.
Za oko mi je zapela preslatka prodavnica sa suvenirima. Ulazim da se zgrijem i
uzimam malu muzičku kutiju koja svira love story za 8e. Ima predobrih snježnih
kugli, onih klasičnih ali i nekakvih koje prvi put vidim, unutar kugle su od
drveta izrađene znamenitosti Beča i nije ispunjena vodom. Rotenturmstraße krase ogromne crvene kugle.
Dolazim do hard rock cafea. Svraćam da pogledam nekakvu majicu kratkih rukava,
ali cijena jedne je 29e. Mjesto je nekako totalno kontrastno od stvari koje sam
do tad vidjela, to mi odudara od filma u koji sam uletila i brzo izlazim odatle.
Preko puta je starbucks, prepun. Nastavljam do Schwedenplatza i pronalazim predobro mjesto Motto am Fluss,
urađeno kao brod na rukavcu Dunava, sve u staklu, modernog interijera. Ali
ljude stoje u redu da uđu, gužva je neopisiva. Muvam se tu i zapažam odlične
ulične grafite. Silazim ispod mosta da ih slikam. U glavi mi se poslije silnih
valcera javlja stvar od red hot chili peppers under the bridge. Ovo urbano
mjesto kao da ne veže sa kićenim Bečom.
Vrijeme curi i vraćam se lagano nekim sporednim
uličicama prema centru. Cilj mi je bio da ručam u Heindls Schmarren &
Palatschinkenkuchl jer sam pročitala puno preporuka za taj restoran. Ali
očigledno i drugi su, unutra se nije moglo ući, ljudi su čekali van. Produžila
sam niz ulicu i ispred mene je izronio LUGECK, Figlmüller Wien smješten u predivnu, raskošnu zgradu. Hrabro sam kročila
unutra odlučna da jedem po ma koju cijenu. Jer stomak mi je tulio, bila sam već
promrzla i umorna od tumaranja. Za čudo pored prozora je bilo mjesto, lovila
sam pogled konobara da mi klimne da mogu da sjednem. I evo me, sjedim u veličanstvenom
ambijentu restorana koji se nalazi u
zgradi iz mislim četrnaestog vijeka koja je renovirana hiljadu osamsto i neke
godine. Lusteri su od poredanih pivskih krigli, svaki detalj unutra je malo
remek djelo. Naručujem bečku šniclu i neko jeftinije pivo. Porcija je ogromna.
Hvatam wifi da provjerim šta cure rade. One su skoknule do Ikee, vjerovatno će
tamo jesti. Ovo je stvarno bio bogovski obrok. Pivo i hrana su mi jako prijali,
poslije devet sati vožnje i prilično sati tumaranja osjećam da bih u ovom
prijatnom ambijentu mogla zaspati. Pobogu, prošla je 15h. Kako vrijeme brzo ide
kad ti je dobro, kad si sretan, a kako sporo na poslu od 14h do 16h. Kao da se
ne radi uopšte o istoj jedinici vremena. Kao da svi sretni trenutci traju mnogo
kraće od tuge koja traje kao vječnost. Da se vratimo hrani. Šnicla je oko 20e,
pivo 5e. Sve u svemu, odlično potrošen novac.
Izlazim iz restorana i nalijećem na prodavnicu Bogner
jakni. Kod nas je nema, zato sa zanimanjem gledam model ženske jakne u izlogu.
Jakna je bijela sa plavim i sivim detaljima, zaista lijepa. Već vidim sebe u
njoj, to su moje omiljene boje. Ulazim u radnju, prilazim jakni i vidim nešto
168e. Već se u glavi sabiram i oduzimam. Ma skupa je, ne može biti tolika.
Pogledam još jednom, cijena je 1680e. Okrećem se, šta je ovo?! Skrivena kamera?! Kao da mi neko cijepa pred očima sliku mene u toj jakni i namješta opet moju
staru parku. Ništa joj ne fali. Idemo dalje, služi svrsi, zimu u njoj nisam ni
osjetila. Ali još fascinirana cijenom jakne izlazim iz prodavnice. Od kog perja
je ona dovraga punjena kad je tako skupa? Od kanarinaca i zeba? I koliko ti
ljudi zarađuju kad kupuju takve stvari? Nekad kao student tumarajući Knez
Mihajlovom mislila sam jednom kad završim faks sve te sjajne stvari će mi biti
dostupne. A onda završiš faks, zaposliš se i to u jednoj od najboljih firmi, a
i dalje gledaš kao luzer u neke sjajne izloge i skontaš da će za tebe uvijek
biti nedostupni. Jer si usmjeren krivo, mislio si da je dovoljno dobro raditi
svoj posao. Izgleda da nije. To je dovoljno samo da ne umreš od gladi. A za
neke druge stvari traže se druge vještine.
Pali se i novogodišnja rasveta. I sve postaje bajkovito. Idemo dalje
.....Nastavlja se, samo da odnesem tetki lek .....
