Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio šesti

Odjednom sam postala svjesna košave koja me je pržila po licu. Uvukla sam ruke dublje u džepove i krenula u pravcu crkve Sv. Petra koja kao da se vješto sakrila u ovom prebogatom gradskom jezgru. Izbjegavajući gužvu i imajući na umu koliko još malo vremena mi je ostalo za obilazak, krenula sam nekim bočnim uličicama. Ušla sam u Bognergasse. Taj Bogner me baš prati danas, žao mi je stari, neću kupiti tu jaknu. Vraćam se da bolje pogledam Louis Vuitton izlog. I gle, tu je i Chanel. Od toliko ljepote čovjek stvarno može da umre. Nastavljam do Central kafea. Ulazim i zastajem pored vrata. Ravno, pored vitrine je veliki, crni, koncertni klavir. Tetka me je par puta ovdje dovela na kolače. Sjedile smo u separeu lijevo i slušali kako jedan stari gospodin svira klavir. Poslije izvedbe svi bismo pljeskali, a on je šeretski dizao svoj šešir i blago se naklonio. Sad je mjesto za klavirom bilo prazno, a naš separe zauzet. Odlučila sam da produžim dalje, naglo su mi zasuzile oči. Košava, umor, sve se pomješalo.

Malo dalje pomolila se Minoritenkirche, Italian National Church of Mary of the Snows. Impresivno zdanje je bilo potpuno zarobljeno u vremenu. Cijeli trg je izgledao kao iz Andersenove bajke. U crkvi je mozaik, replika Poslednje večere. Žurim prema trgu između prirodnjačkog i istorijskog muzeja, Trgu Marije Terezije. Tu je još jedan zimzograd pun preslatkih, drvenih kućica. Sve miriše na pržene kobasice, na svježe semile i punč. Puno je boja, mirisa, zvukova. Da ti se zavrti u glavi. Iz srednjovjekovnog vraćam se u prednovogodišnji film. Štandovi su puni ručno slikanih novogodišnjih ukrasa za jelku, kandiranog voća, kolačića u boji, igračaka raznih formata, licitarskih srca. Spazila sam jednu gingerbread kućicu i zaljubila se na prvi pogled. Kao djete uvijek sam gledala božićne filmove u kojima su pravili takve kućice, ali nikad nisam imala prilike da je napravim. A sad bih mogla da kupim jednu. Stojim i razmišljam kako bih je transportovala, a da se ne raspadne, da ne izgleda kao da je već bila u Banja Luci ali 1969g. Kao da je shvatila šta me muči trgovkinja mi bez riječi pokazuje malu kartonsku kutiju u koju bih je mogla staviti. Ok, to je znak, kupujem. Možda bi bilo korisnije da sam kupila čarape ili veš u C&A, sigurno bi. Ali ne možemo stalno biti racionalni, o čemu ćemo onda pričati unucima.

Nastavljam prema Hofburgu. U planu imam još kolače u Damelu i na voz za tržni centar. Hofburg se raširio u svom punom sjaju. Rijeke ljudi idu prema centu i od njega. Stajem u dijelu gdje se vijore zastave i slikam srpsku. Ulazim u pasaž i prolazim pored Sisi muzeja i Muzeja posuđa. Promoteri opet guraju flajere za koncerte, Japanci se slikaju. Gužva kulminira kao i moj umor. Odjednom na mene nalijeće čovjek koji se sklanjao Japancima iz kadra i moja gingerbread kućica pada na kaldrmu. On ne uspijeva da održi ravnotežu i gazi je jednom nogom dok mu je druga visoko u zraku. Uspijeva ipak da dođe u ravnotežu, blago njemu. Ali karton u kom je bila kućica je spljošten. Pokušavam da ga dignem sa kaldrme i glava mi se sudari sa čovjekom koji ga je upravo pogazio i koji se sagnuo da ga pokupi. Nisam bila bijesna, samo razočarana. Kao kad se probudiš ujutro na posao baš u trenutku kad si nešto divno sanjao. Čovjeku je bilo žao zbog štete koju je napravio. Shit happens. Idemo dalje. Ali to je bilo lakše reći nego uraditi. Saznala sam da se ubica moje gingerbread kućice zove Tomas, da mu je jako žao i ponudio je da se vratimo po novu. Moj problem sa korištenjem engleskog je to da sam svjesna da pričam kao nekakav ruski negativac, kao Rade Šerbedžija. Sve to ja razumijem, ali kad krenem sama da pričam to ispadaju samo nekakve neartikulisane nebuloze. Zahvalila sam se, rekla da žurim i da ne mogu da se vraćam po kućicu. Stvarno nije ni bitno. Jedno smaranje manje u busu. Pošla sam naprijed, ali Tomas me slijedio. Vjerovatno se vidjelo koliko mi je žao, grizla ga je savjest. Još jednom sam objasnila da žurim do Damela da pojedem zahericu pa na voz. Kavaljerski se ponudio da me odvede na kolače zbog napravljene štete. Ah, što da ne. Svakao mi na engleskom lakše ide klimanje glavom nego rasprava. Damel je bio pun, ne znam treba li da to uopšte spominjem. Ta carska poslastičarnica odlično je spojila tradiciju sa modernim elementima. Potpuno sam ostala fascinirana kuhinjom, odnosno radnim dijelom Damela koji je samo staklom odvojen od prodajnog dijela i kafića. Bukvalno sjediš i gledaš kako kuhari u bijelom prave figure od marcipana i fondana. Pravili su nekakav orkestar od čokolade, harfu, klavir, saksofon. Stojala sam hipnotisana, dok je Tomas situaciji pristupio praktično i tražio sto. Na sreću, ubrzo se oslobodio sto u prizemlju i mi smo sjeli. Razgovor je na početku bio rezervisan, cijelo vrijeme sam tražila po glavi nekakve riječi da bi sklepala smislenu rečenicu. Naručila sam zaher, on doboš tortu. I uzela sam kafu. Šta da ti kažem, napravio si štetu, sad ispaštaj. Ali vremenom je razgovor postao opušten i gruvala sam rečenice bez razmišljanja o vremenu ili pasivu. Lik je završio arhitekturu, u birou mu je jedan od kolega bio iz Srbije. Bio je par puta u Beogradu, hvali našu kuhinju i Skadarliju. Pričao mi je o istoriji Damela i zaher torte, koja je bila po mom ukusu suvonjava, ali ja stvarno nisam ekspert. Mjesto je bilo spektakularno, popela sam se i na prvi sprat i do wc-a koji je na drugom. I sve mi se sviđa. Tomas je pričao o biblioteci Zahe Hadid i studentskom dijelu, o Dunavskom tornju i pogledo od 360 stepeni. O tome kako dio Beča koji se zove Grinzing veoma liči atmosferom na naše boemske kvartove. Pogledala sam na sat, moram nazad. Bilo mi je prijatno sve ovo danas, iznad svih mojih očekivanja. Po izlazku iz Damela pozdravila sam novog frenda, poželjela mu svako dobro i pojurila prema vozu za Baden.

 A Beč je sijao u svom novogodišnjem sjaju. Ušla sam u Graben ulicu i zastala. O tome ti ja pričam cijelo vrijeme. Kao džinovski chandelieri visili su ukrasi sredinom ulice, osvjetljavajući je i dajući joj izgled džinovske plesne dvorane, luksuzne, kraljevske. U ovakvom okruženju čovjek ima samo jednu mogućnost, da bude sretan, nasmijan, razigran. I tako sam ja pohitala nazad prema Operi i stajalištu.

 Voz je već bio na stanici, kupila sam kartu, sjela i utonula u misli. Bio je ovo zaista lijep dan. Nevjerovatno da se za tako malo novaca može otići negdje i zaista dobro provesti. Barem po mom viđenju dobrog provoda. Mislim da je jedino mjerilo svega sreća. A ja sam stvarno bila sretna i zadovoljna kako sam ovaj dan potrošila. Stigla sam u tržni centar kad su svi već sjedili u kafiću na ulazu i čekali da krenu, okruženi ogromnim količinama raznih papirnih kesa. Pomislila sam, kako ćemo se sad svi spakovati. Maja i Brana su mahnule, prišla sam, sjela i krenula je priča o kupovini. Tog trenutka  se i zvanično završila moja posjeta Beču. Dalje slijedi ukrcavanje u bus i put od devet sati  nazad, u Banja Luku.

Da li se isplatilo otići u Beč na tako kratko, to pitaju svi kad se vratiš?! Šta može da se vidi za tako kratko vrijeme, pitaju se ljudi?!
Vidjeti se može svašta, ako imaš želje i volje. Da li je naporno? Jeste. Da li bih išla ponovo? Naravno. Prosto se nakupiš slika koje te drže neko vrijeme, do nekog drugog puta. 

Moramo podneti dve, tri gusenice ako želimo upoznati leptira.