понедељак, 2. јануар 2017.

Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio treći


Krenula sam duž Kärntner Straße, od Ringa prema Stefansdomu. Sjetila sam se da se tu negdje iza ugla nalazi Mozart cafe i zaista, skrenula sam u Philharmoniker Str. i naišla  na njega. Preko puta je Albertina. Skoknula sam čisto da me želja mine samo da vidim šta je na programu. Do osmog januara je Van Gogova izložba. Ah. Ali stvarno na raspolaganju imam samo par sati, ne mogu u njih spakovati Van Goga, na žalost. A da li će ta izložba doći i u Banja Luku? Neće, naravno. Vratila sam se do Mozart cafea. Za ovo doba dana je već bilo živo. Japanci su svugdje oko nas i svi imaju selfi štap. Nekad sam uredno stajala i puštala da se uslikaju, da ne upadnem u kadar. A onda sam skontala da mi na svakom putovanju oduzmu sat vremena, toliko ukupno ja stojim negdje i ćoškarim dok se svi ti Japanci uslikaju. I rekla sam sebi, sestro samo naprijed. Ne obaziri se na njih jer to je tvoje skupo plaćeno vrijeme i neće te Japanci dotirati. Smjestila sam se za mali stolić pored prozora i naručila štrudlu od jabuka i kafu. Gledala sam na Albertinu. Sjetila sam se priče da je Marija Terezija rodila 16 djece, a samo jednoj ćerki je dala da se uda iz ljubavi i to za vlasnika Albertine. Kafa je bila sjajna. Uhvatila sam i wifi. Cure su mi slale slike iz tržnog centra. Maja je bila u dilemi crvena ili crna haljina. Crvena, naravno. To bi značilo bogatstvo u novoj godini. Ili možda zelena znači bogatstvo. Nisam više sigurna. Nastavila sam ponovo prema Kärntner Straße. Izlozi su izgledali fenomenalno. Osjećala sam se kao rodica iz sela koja dođe u veliki grad. Gdje žive ljudi, a gdje živimo mi?! I kažu dobro nam je. To može reći samo neko ko nikad nigdje nije otišao dalje od  svog sela.
Kako izvesti djecu na pravi put? Moj kolega zna reći “ Treba ih odvesti do Gradiške i pokazati  im put prema zapadu, tako ćeš ih izvesti na pravi put“.  Što bi neki rekli, rodiću ih ako će potpisati da će živjeti negdje drugo jer ti je teško gledati da ti se djeca muče. A kod nas je malo sreće i puno muke. Na našim ulicama puno je zabrinutog, izboranog svijeta. Nesretnog, potrošenog od brige kako prehraniti porodicu, razvući do prvog. To je prava gimnastika svakog mjeseca, varakanje. A boljitka nema na vidiku.
A ovdje oko mene su se šetale rijeke sretnih, dobro obučenih ljudi. I Japanaca. Ali dole briga, danas ću se pomješati sa svijetom koji drma prednovogodišnje raspoloženje. Svi su obučeni sa mjerom i ukusom, nisam vidjela još ni jednu narodnu pjevačicu na platformama. Vjerovatno se onakve kakve su kod nas in, kod njih viđaju samo u red districtu.


Privukao me izlog pun mocart kugli. Ima ih u raznim pakovanjima, odlučila sam se za ono od 20 komada za nešto oko 8e. Pogledala sam i na dnu stalaže je bila plava limena kutija sa buter keksima. To me podsjeti na djetinjstvo. Kutija je oko 4e. Kupila sam je mami za poklon. Kolačiće ćemo pojesti poslije Božića, a njoj će ostati limena posuda da stavi u nju konce i igle. Stavila sam to u ranac. Možda sam trebala da sačekam sa kupovinom toga, sad moram da nosim par sati na sebi. Ali vrijeme curi, ono što možeš da odradiš sad, ko zna da li ćeš moći poslije. Znači, sa mocart kuglama i limenom kutijom nastavljam dalje.


Nastaviću, samo da tetki odnesem lek ......