Šoping tura za Beč preko Ludog popusta - dio treći
Krenula sam duž Kärntner
Straße, od Ringa prema Stefansdomu. Sjetila sam se da se tu negdje iza ugla
nalazi Mozart cafe i zaista, skrenula sam u Philharmoniker Str. i naišla na njega. Preko puta je Albertina. Skoknula
sam čisto da me želja mine samo da vidim šta je na programu. Do osmog januara je
Van Gogova izložba. Ah. Ali stvarno na raspolaganju imam samo par sati, ne mogu
u njih spakovati Van Goga, na žalost. A da li će ta izložba doći i u Banja
Luku? Neće, naravno. Vratila sam se do Mozart cafea. Za ovo doba dana je već
bilo živo. Japanci su svugdje oko nas i svi imaju selfi štap. Nekad sam uredno
stajala i puštala da se uslikaju, da ne upadnem u kadar. A onda sam skontala da
mi na svakom putovanju oduzmu sat vremena, toliko ukupno ja stojim negdje i
ćoškarim dok se svi ti Japanci uslikaju. I rekla sam sebi, sestro samo
naprijed. Ne obaziri se na njih jer to je tvoje skupo plaćeno vrijeme i neće te
Japanci dotirati. Smjestila sam se za mali stolić pored prozora i naručila
štrudlu od jabuka i kafu. Gledala sam na Albertinu. Sjetila sam se priče da je
Marija Terezija rodila 16 djece, a samo jednoj ćerki je dala da se uda iz
ljubavi i to za vlasnika Albertine. Kafa je bila sjajna. Uhvatila sam i wifi.
Cure su mi slale slike iz tržnog centra. Maja je bila u dilemi crvena ili crna
haljina. Crvena, naravno. To bi značilo bogatstvo u novoj godini. Ili možda
zelena znači bogatstvo. Nisam više sigurna. Nastavila sam ponovo prema Kärntner
Straße. Izlozi su izgledali fenomenalno. Osjećala sam se kao rodica iz sela
koja dođe u veliki grad. Gdje žive ljudi, a gdje živimo mi?! I kažu dobro nam
je. To može reći samo neko ko nikad nigdje nije otišao dalje od svog sela.
Kako izvesti djecu na pravi
put? Moj kolega zna reći “ Treba ih
odvesti do Gradiške i pokazati im put prema
zapadu, tako ćeš ih izvesti na pravi put“. Što bi neki rekli, rodiću ih ako će potpisati
da će živjeti negdje drugo jer ti je teško gledati da ti se djeca muče. A kod
nas je malo sreće i puno muke. Na našim ulicama puno je zabrinutog, izboranog
svijeta. Nesretnog, potrošenog od brige kako prehraniti porodicu, razvući do
prvog. To je prava gimnastika svakog mjeseca, varakanje. A boljitka nema na
vidiku.
A ovdje oko mene
su se šetale rijeke sretnih, dobro obučenih ljudi. I Japanaca. Ali dole briga,
danas ću se pomješati sa svijetom koji drma prednovogodišnje raspoloženje. Svi
su obučeni sa mjerom i ukusom, nisam vidjela još ni jednu narodnu pjevačicu na
platformama. Vjerovatno se onakve kakve su kod nas in, kod njih viđaju samo u
red districtu.
Privukao me
izlog pun mocart kugli. Ima ih u raznim pakovanjima, odlučila sam se za ono od
20 komada za nešto oko 8e. Pogledala sam i na dnu stalaže je bila plava limena
kutija sa buter keksima. To me podsjeti na djetinjstvo. Kutija je oko 4e.
Kupila sam je mami za poklon. Kolačiće ćemo pojesti poslije Božića, a njoj će
ostati limena posuda da stavi u nju konce i igle. Stavila sam to u ranac. Možda
sam trebala da sačekam sa kupovinom toga, sad moram da nosim par sati na sebi.
Ali vrijeme curi, ono što možeš da odradiš sad, ko zna da li ćeš moći poslije.
Znači, sa mocart kuglama i limenom kutijom nastavljam dalje.
Nastaviću, samo da tetki odnesem lek ......