Polazak iz hotela za Gardaland je planiran u 9h. Već u 8h je cijela grupa
bila na doručku. Doručak je uglavnom bio sladak, od slanih stvari su bile samo
viršle i malo sira. Navalili smo na kroasane i mini mafine. Do Gardalanda smo
putovali oko pola sata. Parkirali se na mjestu planiranom za parkiranje buseva.
Požurili smo ispod šarenog tunela i našli se na kapiji. Oko desetak biletarnica
bilo je već otvoreno i za karte je bila gužva.
Vodič je otišao po našu grupnu kartu. Pomislila sam šta sve roditelji rade zbog
djece. Nikad me nisu zanimale ovakve stvari, čak kad je cijela tura u Parizu
otišla za Disneyland, ostala sam da se šetam po Parizu. Ali prevalili smo
toliki put da Vanja vidi Gardanland i
praviću se da i sama uživam u ovome.
Krenula je nekakva predstava na kapiji povodom
novog dana u parku i slušali smo pjesmicu koja će poslije da odzvanja u svakom
ćošku parka, naravno na italijanskom. Diže se zastava i šou može da počne. Maskota
parka je Precemolo, što bi u
prevodu bilo peršun, valjda.
Dobijamo karte i probijamo se prema ulazu. Prolazimo skener i ulazimo
kroz cvjetni koridor u park. Pogledam u mapu, pa oko sebe i spazim nešto što se
zove Magična Kuća i krenem prema tome. Na sebi je imala crvenu markicu ali to
tad nisam skontala. Red je već bio velik, mislim da puštaju grupu od 45 ljudi,
ali ide brzo. Došli smo na red, ušli u nekakav hodnik, ugasilo se svjetlo i
kreće nekakva priča na italijanskom puna zvučnih efekata, ali ne možeš da se
uživiš kad ništa ne razumiješ. Niko se nije našalio i uveo priču i na engleskom. Sjedamo u veliko bure u nekakvoj
prostranoj sobi, spušta se šipka preko krila i momci par puta traže da dignemo
ruke da vide da li je šipka dobro sjela. I kreće tumbanje i vriska. Ti si na plafonu,
sve oko tebe je upside down, ludilo. Vrištimo i sve naglo staje. Prejako je viče
Vanja i vuče me prema izlazu, prema novoj avanturi. Želudac mi stoji u grlu.
Pogledam ponovo kartu, nema više zabava obilježenih crvenim krugom.
A ona kao da misli da neće do 18h stići sve da proba pa me bukvalno vuče
po parku. Već se čuje vriska sa rolekostera. Prolazimo pored reptora i zastajem
da pročitam upozorenja. Ne smiju na njega ni viši od 195cm ni niži od 140cm. Ni
debeli, a ni mršavi. Ne smiju trudnice, ljudi sa srčanim problemima, ne smiju
bolesnici poslije operacije, a bogme ne smijem ni ja.
Vidim naprijed nešto benigno,
nekakav veliki tanjir za panoramsko razgledanje FLYING ISLAND i ukrcavamo se na
brod. Odatle sam bolje skontala gdje se šta nalazi i vidjele smo ogromno jezero
Garda. Silazimo i kreće lagana kiša, idealno vrijeme za adrenalinske avanture
na vodi. To sam vidjela na reklami za park kad sam u Ludom popustu kupovala
karte i to mi se odmah učinilo zanimljivim. Prolazimo pored zloglasnog
rolekostera Plavi Tornado, najluđeg u parku.
Zastali smo da vidimo kako brzinom 80km/h ljudi uz ogromnu vrisku jure
prema tlu, a onda se naglo dižu, prevrću, vise na sve strane. Meni je to
strašno da gledam sa zemlje, a kako li je tek njima u vazduhu. Vanja kaže, ovog
se bojim. Mislim super svakako to nije za nas.
Idemo prema nečem što se zove Jungle
Rapids. Na ulasku kupujemo dvije zelene kabanice, svaka je po 5e. I to je bila
dobra investicija, bez njih bi bile kao miševi mokre. Nema gužve i brzo ulazimo
u nekakve gumene okrugle čamce, nas dvije i porodica Njemaca. Kreće lagano, ali
se onda zakuhava, udaramo u obalu, upadamo u brzake, uživamo. Ovako bih mogla
cjeli dan. Zapljuskuje nas veliki talas
ali briga nas, imamo kabanice. I vožnja je već gotova. Sve što je lijepo traje
kratko. I šta da kažem nego da me je gardaland uzeo pod svoje. Čak i najveći
skeptici odluče da uživaju u vožnji.
Skontale smo da kad već imamo kabanice na sebi idemo u još jednu vodenu avanturu i izabrale smo Fuga da Atlantide koja je
odmah pored. To je definitivno moj favorit za ovaj boravak u Gardalandu, to mi
je bilo najzabavnije. Ušle smo u čamac
sa dvadeset ljudi i Vanja je izabrala da sjednemo naprijed. Vezale smo se i
krenule lagano u bijeg iz Alantide. Prvo bezazleno idete čamcem, onda vas
podignu na deset metara i kreće gotovo vertikalan pad u vodu uz ogroman talas
koji vas poklopi i tako dva puta. Drugi put smo lijepo podigle ruke i bilo je
super. Prolazite i pored ograde sa koje vas posjetioci pršću vodenim topovima,
koliko plate, toliko i pršću. Ludilo. Svaka vožnja završava prolaskom kroz
tematski šop gdje vidiš i fotke sa vožnje. Mi smo svaki put stale da vidimo
kako smo izašle ali piše nešto 13e i 20e tako da slike nismo kupovale. Kišica
je jenjala i gledamo na mapi gdje još ima nešto sa vodom kad smo već mokre i u
kabanicama.
Na drugom kraju parka je Colorado Boat i krećemo prema tome. Prolazimo
ispod rolekostera Oblivion The Black Hole sa kog dopire neviđena vriska. Kako i
ne kad ih tumba sa 42m brzinom od 101km/h. Vrištali bi oni i više ali ne mogu
od otpora vazduha. Inače taj rolekoster je radila švajcarska firma što mi
ulijeva povjerenje, ali ipak ne i motiv da probam. Držim se zemlje i vode.
Prolazimo kroz kaubojsko selo u kome se čuje lupa tanjira koje gađaju kamenom kuglom za igračke. Djeca
vuku nekakve šarene jastuke krofne osvojene u gađanju. Vanja je stala pored
štanda sa štrumfovima, nemoj molim te imaš 14 godina. Ali još sam djete mama. Jesi
pored tog štanda, ali kad dođemo u Banja Luku i kreneš van reći ćeš da si
velika i treba ti izlaz do 22h. Dijete drago, odluči se.
Prolazimo pored Aladinovog dvorca i skrećemo do Colorado Boata. Sjedamo
u balvan i kreće luda vožnja po brzacima. I opet nas je kabanica spasla.
Izlazimo i gledamo šta je na mapi još vezano za
vodu. Tu je I Corsari. Silazimo u palubu broda, sjedamo u čamce ali to
je više kao predstava, kabanice nisu potrebne. Predstava je super, prolazi se
kroz nekakve mračne dijelove gdje vas motre gusari i napadaju. Lijepo
osmišljeno i taman meni potrebno da mi se želudac smiri od vožnje balvanima.
Izlazimo kroz nekakav njemački štagalj sa jako dobrom hranom i kažem
Vanji da ćemo kad dođe vrijeme tu doći na ručak. Nastavljamo prema kući Ramzesa
gdje se vozite vozićima, pucate i skupljate bodove. Mrzim igrice i to mi je
bilo dosadno, imala sam samo oko 100 bodova. Sramota.
Zatim smo otišle u 4D bioskop i bila je sjajna projekcija. U jednom
trenutku vidim da Vanja juri šišmiše rukom, tako je sve vjerno. Izlazimo i
nastavljamo šetnju selom do djela za djecu gdje sam insistirala na vožnji na
konjićima ispod šatre. A onda me Vanja ubjedila da probam Mamuta i to je bio
kraj mojoj avanturi. Nije mi jasno zašto ta vožnja nema crvenu markicu kad je
itekako zaslužuje. Bilo je ludo i uglavno sam dobar dio žmirila. Kad sam izašla
poljubila sam zemlju, nikad više ništa slično. Otišle smo do SHAMANA i sva
sreća tu smo pronašle u redu djevojčicu iz busa koja je otišla sa Vanjom na
vožnju, ja sam ostala da ih čekam kod šopa kroz koji su morale izaći. Bilo je
strašno da ih gledam i sa zemlje. Cijelo vrijeme sam razmišljala o tome da li
se dobro vezala. Sišla je sa rolekostera sva ozarena. Demon se probudio.
Slijedila je zabavna vožnja na Kung Fu Pandi na koju smo najduže čekale. Ulazi
se po četvero u nekakav vozić koji te baca na sve strane. I od mene je to bilo
sve.
Vanja traži da se vratimo do rolekostera Oblivion The Black Hole. Meni
je poslije vožnje u Kung Fu Pandi želudac bio u nosu, nemam namjeru da se vozim
rolekosterima, to sa crvenim kružićem nije za mene, hvala lijepa. Dolazimo do Obliviona
i ona odlučuje da proba sama. Gledam za njom u nadi da će odustati ali ona
prolazi kapiju i ulazi u koridor. Maše mi sa mosta i staje u red. Opet sam
sjela preko puta šopa i čekam je. Tu se čeka desetak minuta na vožnju. Pogledam
gore, sjedi zavezana na sjedalu. Ima ih 3x6 i kreće da se penje. Čuje se
vrisak. Zastaju par sekundi na najvišoj tački da vide panorama i onda se
survavaju brzinom od 101km/h. Izlazi oduševljena. Adrenalin je proradio i hoće
još. Gledam je u čudu, hrabro mi je ovo djete baš. Bitno da može sama, ja ovo
ne bih preživjela ni žmirećki.
Pita da li može sad na Reptora. Ma ako smiješ idi. Sva je srećna i
zajapurena. Priča o vožnji i kako nije mogla od otpora vazduha ni da vrišti. Reptor
je stvarno strašan, baš kao neki probuđeni reptile. Ulazi u koridor i nestaje
mi sa vidika. Opet čekanje. Piše da se čeka 10min. Na kraju izlazi oduševljena.
Moćan je skroz. Gleda me i kaže da bi sad i na Plavi Tornado. Dijete drago,
biće ti to puno, hajdemo jesti. Ma biće mi muka poslije jela, hajde da to sad
obavim – kaže Vanja i jurnu prema plavom rolekosteru. Da mi je neko jutros
rekao kad sam ušla u Gardaland da će se ovo desiti ne bih mu vjerovala. Da će
moje dijete otići na ozloglašeni Plavi Tornado, ali evo nas ispod njega. Reda nema
i ona odlučno ulazi. Čekam je ispod i završava vožnju brže nego ostale.
Oduševljena. Ovo je jedan uspješan dan. Idemo da jedemo. Pogledam na sat, već
je 17h 15min. Mi u 17h i 45min moramo biti kod autobusa. Vanja moli za još
jednu vožnju na Oblivionu. Jela si, biće ti muka. Ali ona odlazi, vožnja se
završava za desetak minuta i krećemo prema izlazu.
Odavno je nisam vidjeta tako sretnu i zadovoljnu sobom. Odlazak u
Gardaland je bio pun pogodak. Naša djeca mogu mnogo više nego mi mislimo, nekad
ih samo treba pustiti, a ne sputavati.
