четвртак, 5. октобар 2017.

Terme Čatež - dio prvi






Znate za onu našu Šta je džaba i bogu je drago”. E upravo se tako desilo moje sledeće putovanje. Početkom aprila je stigao mail od Sindikata za nekakav refundirani vikend odmor sa spiskom destinacija. Banja ova, banja ona, Zlatibor … To je bila prva ozbiljnija akcija otkad imam rješenje za stalno i naravno da sam odlučila da je iskoristim. Ko zna da li će tih akcija uopšte više biti?!
Pogledala sam spisak banja i zapazila Terme Čatež, omiljenu destinaciju moje kume. Oni su sa svoja dva dječaka išli u Terme bar dva puta godišnje i uvijek su imali za njih samo riječi hvale. Prijavim se bez pretjeranih očekivanja. Uporedo se prijavim i za bungalove u Grčkoj. Naravno tu otpadnem kao kruška. Prijavio se i kolega s posla, ali nešto se to zakomplikovalo, eto baš taj vikend je bilo prepuno, bla, bla i ne ode on sa porodicom. Tako da o tom Čatežu nisam više ni razmišljala.
Ali proslijediše mi odluku da mi odobravaju taj  vikend početkom septembra na moje čuđenje i nevjericu. Ljeto je bilo puno dešavanja. Bile smo na moru baš dugo. Iskupale se tako da kad se Čatež primakao skontala sam da mi je to stvarno izlet viška.
Šta uopšte raditi tamo? Hoće li se Vanja smarati? Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.
Javila sam kumi broj dva koja živi u Ljubljani da ćemo doći u Čatež i vjerovatno i njih posjetiti i tako ubiti jedan dan u banji. Ostaju još tri. Koje su optimalne godine za odlazak u banju? To sam uvijek vezala za stare, ali kako sam stariš tako ti se ta granica pomjera. Sebe nekako doživljavaš mladim. Valjda će mi i sa osamdeset stari biti oni od devedeset, a ja ću se sebi osjećati mladom.
Naravno, prije puta sam doduvala gume, provjerila ulje i vodu i bile smo spremne. Odkad znam za sebe ljetujem u vikendici u Hrvatskoj. Nikad nisam otišla na odmor u hotel, na pansion. Uvijek kuvam, spremam, čistim. Nije da se žalim, svakako nisam od onih koji se roštiljaju na plaži, ali željela bih bar jednom otići negdje gdje ima sobarica i gdje za večeru uzmeš tanjir i staneš u red. A ne da je sam moraš spremiti ili ako sam ja u pitanju, ubiti i izvući iz mora. Pri tom mislim na hobotnice prošlog ljeta koje sam ulovila sama ali o tome neki drugi put.
Spremila sam za put i kune i evre. Raspitala sam se koliko su putarine kroz Hrvatsku. Jeza. I krenule smo na put prvog septembra. Vanji je taj dan kretala škola, ispred zgrade smo se pakovali baš oko sedam kad su drugari kretali na prvi čas. Bila je presretna što neće u školu ni prvi dan, a ni ponedeljak. Nije zaklapala usta od uzbuđenja, manje zbog Čateža, više zbog izostanka iz škole.
Sve vrijeme smo vozili po autoputu. To je tako dobar osjećaj. Za more se drndamo odvratnom cestom za Strmicu, ovo autoputom je bilo extra, sve dok ne moraš da ga platiš. Na granicama nigdje nikog. Platili smo putarinu kroz Hrvatsku 58 kuna do Zagreba i 7 kuna do granice. Po ulasku u Sloveniju stala sam pored kombija i kupila vinjetu za sedam dana, 15 eura. Vanja je bila puna pitanja oko vinjete. Jedva sam je odlijepila i zalijepila za šajbu. I evo nas u Deželi. Odmah sam spazila na lijevoj strani predivan dvorac Mokrice. Nastavili smo put i na nekih 5km od granice se isključili sa autoputa, na skretanju za Brežice. Na kružnom toku sam se odvojila u prvu desno, prema Čatežu. Put je vijugao i došli smo do kompleksa hotela. Naš smještaj je bio u hotelu Čatež za koji sam samo znala da ima tri zvjezdice. Ali hotel me oduševio. Sjetila sam se svih onih skrnavih apartmana u Hrvatskoj sa četiri ili pet zvjezdica, ovaj sa tri je bio za njih svemirski brod,
Mjesta na parkingu je bilo mnogo, tražila sam neko u hladu. Sunce je stidljivo promaljalo, ipak je početak devetog mjeseca. Stigli smo do hotela negdje poslije deset. Rekli su mi da se možemo čekirati oko dva. Znači baš smo podranile. Ali rekoh odoh da se prijavim na recepciju, možda možemo do bazena.
Hol hotela je bio prostran i svijetao. Iz restorana na lijevoj strani je dopirala buka i miris doručka koji je bio pri kraju. Svidio mi se ambijent, atmosfera je bila opuštena, muvalo se po holu dosta ljudi u bijelim bade mantilima.
Seka na recepciji nas ljubazno sasluša, ko smo, šta smo i reče da je naša soba spremna. Već? Nisam se nadala da ću u deset biti u sobi, ali eto nas u ekspeditivnoj Evropi. Otišle smo do parkinga po kofere, uzele magnetne kartice s kojima ulazimo u sobu i bazene i krenule svijetlim staklenim koridorom do sobe.
Soba je bila u prizemlju, broj osam. Iz sobe se izlazi na balkon okrenut na kej i rijeku Savu. Sve je bilo uredno i u funkciji. Isključila sam klimu jer je u sobi bilo hladno. Raskomotile smo se i izašle na terasu da pojedemo sendviče. Zbrljala sam nekakvu nes kafu na brzinu, istuširale smo se, navukle kostime i krenule na ljetnu rivijeru.
Na recepciji nam je seka rekla da imamo pravo dnevno na dva ulaska na ljetnu rivijeru ili jedan ulazak na zimsku. Hotelski bazen se može koristiti neograničeno.
Zapucala sam se iz hotela prema nečemu na čemu je pisalo Termalna rivijera, čitajući Ljetna rivijera. Zašto, nemam pojma.
Prošli smo kapiju pomoću kartica i ušli negdje u zatvoreno. Graja je bila ogromna. Pogledah i skontah da je prostor ograđen žicom i da je ljetna rivijera tek tamo u daljini. Znači, zapeli smo na zimsku i upravo iskoristili taj jedan ulazak koji smo imali pravo. Ali, navukoše se oblaci, krenu kiša i bi nam drago da smo na Zimskoj.
Miris hlora te zapljusne na ulasku i treba ti vremena da se navikneš, kad ti nosnice utrnu. Ležaljke se ne plaćaju i našle smo dobro mjesto uz prozor. Naravno Vanja je bila odmah za akciju. Parkirali smo se pored tobogana. Zeleni je radio, veliki narandžasti u tom momentu nije. On vremenski radi na svakih dva sata otprilike po nekih dvadeset minuta. Spustila se par puta sa zelenog tobogana.
Otišli smo dalje do bazena sa talasima. Baš je vjerna simulacija morskih talasa. Dalje smo ušle u najveći bazen. Voda u svim je topla. Iz tog bazena se plivanjem može proći do vanjskog, ali i toboganom. Vanja se spustila toboganom, ja sam prošla u vanjski plivanjem. Kiša je padala i voda iz bazena se isparavala. Bilo je stvarno extra tako plivati i kisnuti i biti u vodi od nekih trideset i dva stepena. Mora da je super i zimi kad padne snijeg. Kosa mi je bila mokra ali nisam se nešto brinula zbog tog. Stvarno je bilo lijepo. Bilo je još jutro i nije bila gužva. Vanja je iskočila iz tobogana sva oduševljena i umalo razbila svog nastavnika fizičkog koji je došao u Čatež na vikend s porodicom. Tad skontah da će tu biti i mojih radnih kolega koje su kao i ja dobile Čatež preko Sindikata. To je malo uvrnuto, biti sa kolegama u bazenu u kupaćem kostimu. Možda i ne bi bilo toliko uvrnuto da imam dvadeset godina manje i da mi taj kupaći dobro stoji, ali bože moj i mi matori moramo da živimo i uživamo. Jel tako?


среда, 4. октобар 2017.

Zelengora / akcija obilazak jezera - dio deseti

I u nedelju, oko 18h akcija Obilazak jezera Zelengore je i zvanično bila gotova. Stigle su sve stvari i mogli smo lagano da se rasipamo. Neke je čekao dug put kući, neki su bili već sasvim blizu, ali nikom se nije dalo otići i rasuti prelo. Jer stvarno nam je  bilo lijepo. Za vikend si uspio vidjeti toliko puno i upoznati stvarno super ljude, a mogao si taj isti vikend provesti ispred televizora i propustiti sve ovo. Koliko nam se stvari stvarno desi, a koliko prođe mimo nas?
Ipak utovarih Slovenca i Vanju i krenusmo put Kampa Drina. Prešli smo most u Foči, okrenuli desno uz rijeku i nekih 5km od grada, na nekoj krivini skrenula sam na putić prema kampu. Plato je bio velik i dosta mjesta za parking. Sve mi se na prvi pogled sviđalo, bilo je mnogo ljepše nego sam zamišljala.
U susret nam je došao mladić koji se srđačno pozdravi sa Slovencom. Rekla sam mu da smo mi zvale da rezervišemo bungalov. Pojavi mu se i otac, vlasnik i reče da nas bungalov čeka. Svi su bili ljubazni, kao da si stigao rodbini. Pozdravismo se sa Božidarom koji će da raširi šator i sa stvarima krenusmo do bungalova. Uz put smo prošli pored restorana ladare odakle su dopirali prijatni mirisi hrane i dođošmo do bungalova, druga vrata u nizu su bila naša. Unutra je sve bilo čisto i spremno. Bila su tu dva odvojena i jedan bračni krevet. Cijena je 20km po osobi. WC, tuš i umivaonici su na drugom kraju kampa. Sve je bilo uredno, čisto, prostrano, kao da nisi u Bosni nego na zapadu.
Zamolila sam gazdaricu da operemo veš. Nije bilo problema. Odvela me je do vešernice i pokazala mjesto gdje ću veš raširiti. Samo ljudi koji su bili na planinarenju znaju koliko jedna majica poslije par sati planinarenja može da smrdi. Nisam željela da taj smrad nosim u Banja Luka, a i ostali smo bez čistog veša, trebalo nam je čistih majica.
Mrak je pao. Istuširale smo se i zavalile ispred bungalova. Gledala sam Drinu u kojoj se kupao mjesec. Oko nogu mi se muvala crno bijela mačka. Vanja je otišla do restorana da pojede nešto, ja sam naručila nes i ostala uz rijeku, kao hipnotisana.
Bosa sam po travi podšišanoj kao tepih otišla do mašine da provjerim da li je veš opran. Raširila sam ga i legle smo spavati, umorne i zadovoljne. Vanja je samo ponavljala koliko joj je sve ovo prijalo, koliko je bilo lijepo na Zelengori. Obećala sam joj odlazak na Maglić sledeće godine i u tom smo utonule u san.
Zelengora nas je očarala. Zauvjek ćemo nositi te slike u sebi. To su putovanja koja vas obilježe i promjene, izvuku ono najbolje od vas. Jer u planini ste svi dobri, nema tamo loših ljudi. I svi ste upućeni jedni na druge. Zelengora je pitoma, divljina su gradovi u kojima otuđeno živimo, zabijeni u male stanove, okruženi svojim velikim problemima. A sve to nekako u planini nestane, kao da ti se ravnoteža pomjeri. I gledaš ljude i stvarno ih slušaš kad pričaju, koračaš pored nekog kog si upoznao prije sat a čini ti se da ga znaš cijeli život. Sve to u apsolutno predivnom okruženju. Zato, Zelengoro, vidimo se sigurno ponovo.