Doručkovala sam skroz lagano.
Bolje da budem gladna nego da umirem od prejakog doručka i prevelike količine
vode. Spakovala sam u ranac vodu i carnexova gotova jela mada sam znala da ih
nećemo ni okusiti. Krenule smo da se pakujemo. Cijeli kamp se užurbano pakovao.
Kretali smo u sedam put Bregoča. Došao je na red šator da se spakuje. I naravno
tu krenu circus. Prvo se Rade ponudio da nam pomogne, ali je odustao. Šator je
bio nesalomljiv. Onda smo ga se dočepale Vanja i ja, skakale smo po njemu,
valjale se ali svaki put bi se ponovo raširio. Priđoše nam u pomoć i ostali i
poslije 15 minuta rvanja uspjeli smo ga sjaviti u torbu. Ostavišmo stvari pored
kombija, one će doći na odredište to popodne, valjda u Foču, a mi ponesošmo na
izlet samo rance sa vodom i grickalicama. Imala sam vremena još da popijem
kafu. Pogledala sam konačno zabrinuto u svoje patike. Pojavi se Meša sa crnpm
izolir trakom i ulijepi ih za čas. Ovako će sigurno dulje trajati. I stvarno,
spasio me taj dan. Patike su izdržale još dvadesetak kilometara puta.
Dosta ljudi koji su šetali
juče odustali su od današnje ture. Bilo je onih koji su juče loše podnijeli
sunce, ili su imali upolu mišića, ili su se juče pogubili u onom haosu pa se
boje da danas uopšte krenu. Jučerašnji vođa je stajao na kraju kolone, danas
nas vode dva prava planinara Zoka i Brane. Oni su cijelo vrijeme pokušali da
poprave utisak neorganizacije od juče.
Ali mene taj haos od juče nije
pretjerano tangirao. Vanja je bila dobro, mi smo se držali sa tim mladim
ljudima iz Foče kojima ovo nije prvi put da obilaze Zelengoru i koji su se jako
dobro snalazili. Imala sam osjećaj da smo s njima na sigurnom. Bili su puni
pozitivne energije. Jako dobro vaspitana djeca. Neizmjerno sam bila sretna da
Vanja upozna i takvu djecu, danas je to rijetkost. Prihvatili su nas kao
članove svoje porodice.
Iza nas je išao Slovenac
Božidar. Bio je to čovjek od svojih šezdeset godina bar ali vitalan i uvijek
nasmijan. Naravno, imao je ful opremu. I rekao mi je da kad je krenuo iz
Ljubljane dogovorio se sam sa sobom da nema nerviranja. Znao je da ide na
predivnu planinu i da ga loša organizacija ne treba tangirati. I stvarno je
bilo tako. Bila sam vrlo blizu njegovom razmišljanju. Ni ljepše planine ni gore
organizacije.
Božidar je u kampu izabrao
mjesto pored šume gdje prvo dolazi hlad i malo dislocirano da ne čuje graju.
Jer uvijek imate momke s gitarom, a kod nas u kampu su bila tri, na tri
različite lokacije, sa tri potpuno različita muzička opredjeljenja. Srećom sam
bila toliko umorna pa me ta buka, koja je posjećala na Slovensku plažu nije
smetala. Spavala sam kao beba bez obzira na sva dranja. I za čudo iz žbuna nije
ni jednom iskočio Đogani.
Krenuli smo uspon prema
Bregoču. Nije bilo naporno. Išli smo lagano uskom stazom. Iza nas je ostao kamp
i Orlovačko. Mahnuli smo sjetno. Bilo nam je baš lijepo dolje. Neočekivano.
Napravili smo pauzu za doručak
i ubrzo došli na Bregoč. On je najviši vrh Zelengore, nekih 2014m i pogled s
njega je naravno spektakularan. Napravili smo pauzu da se svi uslikaju na vrhu
i krenuli dalje put Uglješinog vrha.
Dio puta koji je slijedio je
bio nestvarno lijep. Išli smo visom i sa jedne i sa druge strane staze pucao je
pogled na Zelengoru. Mirisalo je planinsko cvijeće i čule su se vrijedne pčele.
Ali postajalo je sve toplije. Staza je obarala strmo i iskrenula sam nogu. Zabolila
me jako ali sam mogla nastaviti. Mnogo mi se teže bilo spuštati nego penjati.
I bez obzira na osmice koje sam pravila
išla sam sporo. Vanja i klinci su bili daleko ispred. Ali nisam bila najgora od
sve djece. Najsporiji je bio onaj čiča iz Kalinovika koji nas je juče doveo do
izvora. On se danas uputio na put, ali se baš i nije dobro osjećao, nije uspio
da se oporavi od jučešnje šetnje.
Napravili smo pauzu u šumi
čekajući da nas sustigne.
