Znate za onu našu “Šta je džaba i bogu je drago”. E upravo se tako desilo moje sledeće putovanje. Početkom aprila je stigao mail od Sindikata za nekakav refundirani vikend odmor sa spiskom destinacija. Banja ova, banja ona, Zlatibor … To je bila prva ozbiljnija akcija otkad imam rješenje za stalno i naravno da sam odlučila da je iskoristim. Ko zna da li će tih akcija uopšte više biti?!
Pogledala sam spisak banja i zapazila Terme Čatež,
omiljenu destinaciju moje kume. Oni su sa svoja dva dječaka išli u Terme bar
dva puta godišnje i uvijek su imali za njih samo riječi hvale. Prijavim se bez
pretjeranih očekivanja. Uporedo se prijavim i za bungalove u Grčkoj. Naravno tu
otpadnem kao kruška. Prijavio se i kolega s posla, ali nešto se to
zakomplikovalo, eto baš taj vikend je bilo prepuno, bla, bla i ne ode on sa
porodicom. Tako da o tom Čatežu nisam više ni razmišljala.
Ali proslijediše mi odluku da mi odobravaju taj vikend početkom septembra na moje čuđenje i
nevjericu. Ljeto je bilo puno dešavanja. Bile smo na moru baš dugo. Iskupale se
tako da kad se Čatež primakao skontala sam da mi je to stvarno izlet viška.
Šta uopšte raditi tamo? Hoće li se Vanja smarati? Pazi
šta želiš, možda ti se i ostvari.
Javila sam kumi broj dva koja živi u Ljubljani da ćemo
doći u Čatež i vjerovatno i njih posjetiti i tako ubiti jedan dan u banji.
Ostaju još tri. Koje su optimalne godine za odlazak u banju? To sam uvijek
vezala za stare, ali kako sam stariš tako ti se ta granica pomjera. Sebe nekako
doživljavaš mladim. Valjda će mi i sa osamdeset stari biti oni od devedeset, a
ja ću se sebi osjećati mladom.
Naravno, prije puta sam doduvala gume, provjerila ulje
i vodu i bile smo spremne. Odkad znam za sebe ljetujem u vikendici u Hrvatskoj.
Nikad nisam otišla na odmor u hotel, na pansion. Uvijek kuvam, spremam, čistim.
Nije da se žalim, svakako nisam od onih koji se roštiljaju na plaži, ali
željela bih bar jednom otići negdje gdje ima sobarica i gdje za večeru uzmeš
tanjir i staneš u red. A ne da je sam moraš spremiti ili ako sam ja u pitanju, ubiti i izvući iz mora. Pri tom mislim na hobotnice prošlog ljeta koje sam ulovila sama ali o tome neki drugi put.
Spremila sam za put i kune i evre. Raspitala sam se
koliko su putarine kroz Hrvatsku. Jeza. I krenule smo na put prvog septembra. Vanji
je taj dan kretala škola, ispred zgrade smo se pakovali baš oko sedam kad su
drugari kretali na prvi čas. Bila je presretna što neće u školu ni prvi dan, a
ni ponedeljak. Nije zaklapala usta od uzbuđenja, manje zbog Čateža, više zbog
izostanka iz škole.
Sve vrijeme smo vozili po autoputu. To je tako dobar
osjećaj. Za more se drndamo odvratnom cestom za Strmicu, ovo autoputom je bilo
extra, sve dok ne moraš da ga platiš. Na granicama nigdje nikog. Platili smo putarinu kroz Hrvatsku 58 kuna do
Zagreba i 7 kuna do granice. Po ulasku u Sloveniju stala sam pored kombija i
kupila vinjetu za sedam dana, 15 eura. Vanja je bila puna pitanja oko vinjete.
Jedva sam je odlijepila i zalijepila za šajbu. I evo nas u Deželi. Odmah sam
spazila na lijevoj strani predivan dvorac Mokrice. Nastavili smo put i na nekih
5km od granice se isključili sa autoputa, na skretanju za Brežice. Na kružnom
toku sam se odvojila u prvu desno, prema Čatežu. Put je vijugao i došli smo do
kompleksa hotela. Naš smještaj je bio u hotelu Čatež za koji sam samo znala da
ima tri zvjezdice. Ali hotel me oduševio. Sjetila sam se svih onih skrnavih
apartmana u Hrvatskoj sa četiri ili pet zvjezdica, ovaj sa tri je bio za njih svemirski brod,
Mjesta na parkingu je bilo mnogo, tražila sam neko u
hladu. Sunce je stidljivo promaljalo, ipak je početak devetog mjeseca. Stigli
smo do hotela negdje poslije deset. Rekli su mi da se možemo čekirati oko dva.
Znači baš smo podranile. Ali rekoh odoh da se prijavim na recepciju, možda
možemo do bazena.
Hol hotela je bio prostran i svijetao. Iz restorana na
lijevoj strani je dopirala buka i miris doručka koji je bio pri kraju. Svidio
mi se ambijent, atmosfera je bila opuštena, muvalo se po holu dosta ljudi u
bijelim bade mantilima.
Seka na recepciji nas ljubazno sasluša, ko smo, šta
smo i reče da je naša soba spremna. Već? Nisam se nadala da ću u deset biti u
sobi, ali eto nas u ekspeditivnoj Evropi. Otišle smo do parkinga po kofere,
uzele magnetne kartice s kojima ulazimo u sobu i bazene i krenule svijetlim staklenim
koridorom do sobe.
Soba je bila u prizemlju, broj osam. Iz sobe se izlazi
na balkon okrenut na kej i rijeku Savu. Sve je bilo uredno i u funkciji.
Isključila sam klimu jer je u sobi bilo hladno. Raskomotile smo se i izašle na
terasu da pojedemo sendviče. Zbrljala sam nekakvu nes kafu na brzinu,
istuširale smo se, navukle kostime i krenule na ljetnu rivijeru.
Na recepciji nam je seka rekla da imamo pravo dnevno
na dva ulaska na ljetnu rivijeru ili jedan ulazak na zimsku. Hotelski bazen se
može koristiti neograničeno.
Zapucala sam se iz hotela prema nečemu na čemu je
pisalo Termalna rivijera, čitajući Ljetna rivijera. Zašto, nemam pojma.
Prošli smo kapiju pomoću kartica i ušli negdje u
zatvoreno. Graja je bila ogromna. Pogledah i skontah da je prostor ograđen
žicom i da je ljetna rivijera tek tamo u daljini. Znači, zapeli smo na zimsku i
upravo iskoristili taj jedan ulazak koji smo imali pravo. Ali, navukoše se
oblaci, krenu kiša i bi nam drago da smo na Zimskoj.
Miris hlora te zapljusne na ulasku i treba ti vremena
da se navikneš, kad ti nosnice utrnu. Ležaljke se ne plaćaju i našle smo dobro
mjesto uz prozor. Naravno Vanja je bila odmah za akciju. Parkirali smo se pored
tobogana. Zeleni je radio, veliki narandžasti u tom momentu nije. On vremenski
radi na svakih dva sata otprilike po nekih dvadeset minuta. Spustila se par puta sa
zelenog tobogana.
Otišli smo dalje do bazena sa talasima. Baš je vjerna
simulacija morskih talasa. Dalje smo ušle u najveći bazen. Voda u svim je topla.
Iz tog bazena se plivanjem može proći do vanjskog, ali i toboganom. Vanja se
spustila toboganom, ja sam prošla u vanjski plivanjem. Kiša je padala i voda iz
bazena se isparavala. Bilo je stvarno extra tako plivati i kisnuti i biti u
vodi od nekih trideset i dva stepena. Mora da je super i zimi kad padne snijeg.
Kosa mi je bila mokra ali nisam se nešto brinula zbog tog. Stvarno je bilo
lijepo. Bilo je još jutro i nije bila gužva. Vanja je iskočila iz tobogana sva
oduševljena i umalo razbila svog nastavnika fizičkog koji je došao u Čatež na
vikend s porodicom. Tad skontah da će tu biti i mojih radnih kolega koje su kao
i ja dobile Čatež preko Sindikata. To je malo uvrnuto, biti sa kolegama u
bazenu u kupaćem kostimu. Možda i ne bi bilo toliko uvrnuto da imam dvadeset
godina manje i da mi taj kupaći dobro stoji, ali bože moj i mi matori moramo da
živimo i uživamo. Jel tako?
