I u nedelju, oko 18h akcija
Obilazak jezera Zelengore je i zvanično bila gotova. Stigle su sve stvari i
mogli smo lagano da se rasipamo. Neke je čekao dug put kući, neki su bili već
sasvim blizu, ali nikom se nije dalo otići i rasuti prelo. Jer stvarno nam
je bilo lijepo. Za vikend si uspio
vidjeti toliko puno i upoznati stvarno super ljude, a mogao si taj isti vikend
provesti ispred televizora i propustiti sve ovo. Koliko nam se stvari stvarno
desi, a koliko prođe mimo nas?
Ipak utovarih Slovenca i Vanju
i krenusmo put Kampa Drina. Prešli smo most u Foči, okrenuli desno uz rijeku i
nekih 5km od grada, na nekoj krivini skrenula sam na putić prema kampu. Plato
je bio velik i dosta mjesta za parking. Sve mi se na prvi pogled sviđalo, bilo
je mnogo ljepše nego sam zamišljala.
U susret nam je došao mladić
koji se srđačno pozdravi sa Slovencom. Rekla sam mu da smo mi zvale da
rezervišemo bungalov. Pojavi mu se i otac, vlasnik i reče da nas bungalov čeka.
Svi su bili ljubazni, kao da si stigao rodbini. Pozdravismo se sa Božidarom
koji će da raširi šator i sa stvarima krenusmo do bungalova. Uz put smo prošli
pored restorana ladare odakle su dopirali prijatni mirisi hrane i dođošmo do
bungalova, druga vrata u nizu su bila naša. Unutra je sve bilo čisto i spremno.
Bila su tu dva odvojena i jedan bračni krevet. Cijena je 20km po osobi. WC, tuš
i umivaonici su na drugom kraju kampa. Sve je bilo uredno, čisto, prostrano,
kao da nisi u Bosni nego na zapadu.
Zamolila sam gazdaricu da
operemo veš. Nije bilo problema. Odvela me je do vešernice i pokazala mjesto
gdje ću veš raširiti. Samo ljudi koji su bili na planinarenju znaju koliko
jedna majica poslije par sati planinarenja može da smrdi. Nisam željela da taj
smrad nosim u Banja Luka, a i ostali smo bez čistog veša, trebalo nam je čistih
majica.
Mrak je pao. Istuširale smo se
i zavalile ispred bungalova. Gledala sam Drinu u kojoj se kupao mjesec. Oko nogu
mi se muvala crno bijela mačka. Vanja je otišla do restorana da pojede nešto,
ja sam naručila nes i ostala uz rijeku, kao hipnotisana.
Bosa sam po travi podšišanoj
kao tepih otišla do mašine da provjerim da li je veš opran. Raširila sam ga i
legle smo spavati, umorne i zadovoljne. Vanja je samo ponavljala koliko joj je
sve ovo prijalo, koliko je bilo lijepo na Zelengori. Obećala sam joj odlazak na
Maglić sledeće godine i u tom smo utonule u san.
Zelengora nas je očarala.
Zauvjek ćemo nositi te slike u sebi. To su putovanja koja vas obilježe i
promjene, izvuku ono najbolje od vas. Jer u planini ste svi dobri, nema tamo
loših ljudi. I svi ste upućeni jedni na druge. Zelengora je pitoma, divljina su
gradovi u kojima otuđeno živimo, zabijeni u male stanove, okruženi svojim
velikim problemima. A sve to nekako u planini nestane, kao da ti se ravnoteža
pomjeri. I gledaš ljude i stvarno ih slušaš kad pričaju, koračaš pored nekog
kog si upoznao prije sat a čini ti se da ga znaš cijeli život. Sve to u
apsolutno predivnom okruženju. Zato, Zelengoro, vidimo se sigurno ponovo.
