Po prelasku preko most Ponte di Pietra vraćamo
se starom gradskom jezgru, prolazimo pored katedrale Duomo i nastavljamo obalom
rijeke Adiđe. Uz rijeku šetaju zaljubljeni parovi koji su došli ovamo da stave
katranac na svoju ljubav u nadi da će trajati vječno. Naravno da neće. Ovaj
grad je vječan, mi i naša komplikovana osjećanja smo prolazni. Prolazimo pored
još jednog lijepog betonskog mosta i nastavljamo prema Ponte della Vittoria na
kom se nalaze fantastične figure konja i konjanika. Ali ovaj most je u sijenci
mosta koji se nalazi iza njega i nije mu lako zbog toga. Prelazimo most i gledamo fascinirano u sledeći
most, Ponte di Castelvecchio. To je građevina u koju
sam se ja u Veroni zaljubila. Potpuno me je fascinirala i u toku dana smo joj
se vraćali u više navrata.
O mostu
i tvrđavi sam pronašla ovaj citat - Uz reku Adiđe prostire se možda i
najimpresivnija građevina ovog čudnovatog grada – zamak Kastelvekio
(Castelvecchio) gde se danas nalazi gradski Muzej umetnosti. Kastelvekio se
gradio u drugoj polovin XIV veka. Posle pada porodice Skala, zamak je pretvoren
u tvđavu. Od 1960. godine je muzej koji u stalnoj postavci ima veliki broj
srednjovekovnih skulptura i renesansnih slika. Konačnu restauraciju Kastelvekio
je doživeo 1975. godine po nacrtima arhitekte Karla Skarpe. Kompleks obuhvata i
most (dužine 120 metara) preko reke Adiđe, koji je sjajno mesto – vidikovac sa
koga se pruža fenomenalan pogled kako na zamak Kastelvekio, tako i na veći deo
Verone. Ovaj most su Nemci minirali i srušili 1945, ali je potpuno obnovljen
šest godina kasnije.
I stvarno je tako. Došle smo do mosta i sa
njegove lijeve strane spustile se stepenicama do spruda koji je rijeka nanijela
do obale. Refleksija mosta u rijeci je bila čarobna. Napravljen od sitne crvene
cigle on se kupao u svom punom sjaju u rijeci ostavljajući nas dve bez daha. Patka
sa malim pačićima se brčkala u plićaku ne obraćajući pažnju na nas. Na čas sam
utonula u svijet mašte nadajući se da će odnekud doći na konju Ričard Gir i
spasiti me žulja na lijevoj nozi.
Bilo bi mnogo bolje da smo mogle ostaviti
stvari u hotelu i prezuti se, ali na tom bi izgubili bar dva dragocjena sata
jer hotel http://www.hotel-bb.com/it/hotel/verona.htm
nije baš blizu.
Vidim i da je Vanja lipsala pod teretom ranca
pa se penjemo na most i sjedamo u stranu. Na mostu je neopisiva gužva, a ona
želi da ima sliku iz svakog ćoška. Potpuno nesmotreno penje se na otvore u nadi
da će joj slika biti fascinantna. To me uvijek uznemiri, bojim se da će joj se
nešto desiti zbog glupe slike koja svakako nikad neće ni biti objavljena jer je
sad u kritičnoj fazi. Od stotinu fotografija izabrati će jednu ili ni jednu da
objavi. Prolazimo kroz zamak, prelazimo ulicu u vraćamo se na Trg Bra sa kog
smo jutros krenule u obilazak. Grad ključa. Gomile ljudi sjede u kafićima uz
put i ruča. Stomaci nas opominju da je vrijeme ručku. Spuštamo se do Arene da
je obiđemo prije ručka ali to je nemoguća misija. Red je ogroman. Vraćamo se na
Zeleni trg, tu mi je za oko zapela jedna picerija. Ipak uzimam tablet i nalazim
pohranjenu recenziju iz TripAdvisora o
dobro ocjenjenoj i ne skupoj piceriji u blizini. Pronalazimo piceriju Locanda
Navona, ali se ipak vraćamo do Zelenog trga. Picerija je super izgledala, bila
je na malom zavučenom trgu ali smo mi željele baš da budemo u epicentru što se
kasnije pokazalo kao i ne baš dobrom odlukom po džep.
Sjedamo u piceriju na Zelenom ili Elba trgu i
uzimamo meni. Odlučila sam još ranije da želim da probam picu margaritu, Vanja
se odlučila za onu sa četiri vrste sira. Uz to smo uzele jednu flaširanu vodu i
dvije čaše. Recept za tjesto za picu
navodno potiče iz Azije, tako je bar naš vodič rekao. A pica u obliku u kom je
danas jedemo počela se praviti na ulicama Napulja negdje u 18 vijeku. Naime,
tek u 16. vijeku je donesen paradaiz u Evropu.
I ko zna, mozda bi sve na tome i
ostalo da jednog dana 1889. godine, kraljica Margarita nije u toku svoje posete
Napulja videla mnogo ljudi, pogotovo seljaka, kako jedu ovu veliku pogacu. Iz
radoznalosti, iako to nikako nije bilo prikladno, kraljica je naredila da i
njoj donesu jednu. Posto joj se veoma dopala od svog glavnog kuvara Raffaelea
zatrazila je da joj i na dvoru pripremi pizzu. U cast kraljice Rafaelle je
odlucio da napraviti posebnu pizzu samo za nju. Bila je to pizza sa paradajzom,
Mozarella sirom i svezim bosiljkom (da predstavlja boje italijanske zastave:
crvena, bela i zelena) i nazvao je Pizza Margarita. Od istog momenta ona je
postala kraljicina omiljena hrana, sto je pizzu ucinilo jos popularnijom u
italijanskom narodu. To je pocetak tradicije savremene pizze, koja traje i dan
danas ne samo u Napulju vec sirom sveta.
Tome u čast ja sam se odlučila za
margaritu od 8,5e. Vanjina pica Quattro Formaggi je koštala 11e. Dok smo čekale
picu posmatrale smo masu na trgu. Vanja se nadala da bi Beograđani opet mogli
da se prošetaju trgom, ali na žalost nisu. Bilo je kao u košnici. Turisti su
obilazili štandove na trgu i to nas posjeti da trebamo da kupimo magnete.
Brzo se vraćam samo da tetki
odnesem lijek.
