Relativno brzo nam je stigla
pica. Moja margarita je bila ukusna, Vanjina sa četiri vrste sira još bolja.
Konobar nam je ostavio račun sa količinama, bez cijene. Kad sam ušla da platim
kasirka je uzela račun i naplatila 25e. Kako god u glavi sabirala nisam mogla
za dvije pice od 8.5e+11e+voda doći od cifre od 25e. Skontala sam da se
vjerovatno plaća i sjedenje na trgu i disanje vazduha. Ali dobro, nije strašno.
Kod nas bi za te pare mogao pojesti deset pica, ne dvije. Ali Banja Luka nije
Verona niti će to nekad biti. Mada i mi imamo Omera i Safikadu ali je Šekspir
odlučio da o njima neće pisati.
Ustali smo i Vanja je predložila da opet
virnemo kod Julije koja je samo par kuća niže od picerije. Gužva je bila
ogromna. Nastavili smo tom ulicom i stigli do genijalne biblioteke otvorenog
tipa namjenjene svim uzrastima. Ušle smo unutra i Vanja je došla na ideju da tu
na miru napiše Juliji jedno baš detaljno pismo. Jedva sam dočekala da opet
sjednem jer nositi ranac na sebi cijeli dan nije lak posao. I dok je Vanja
objašnjavala Juliji svoje ljubavne jade, listala sam nekakvu enciklopediju
umjetnosti koja je bila na stolu. Kad je završila pismo ušle smo opet u kapiju
i ona je zalijepila pismo na zid. Bila je sva euforična kao da će to sad sve da
riješi.
Ušle smo u via Mazzini i zaustavile se ispred sephorine
prodavnice. Treba li da napomenem da kod nas nema sephore?! Tu rade stvarno
dobri trgovci. Odmah sa vrata Vanja je bila u rukama šminkerke koja joj je
punila košaru maskarama i sjenilima i nekakvom jako dobrom maskom za isušivanje
mitisera. Kako ova trpa, tako ja
istrpavam, ali ipak smo kupile masku, potpuno neplanski. Uz put uzimamo i čaše
sa voćnom salatom i nastavljamo prema Areni. Gužve za kartu više nisu tako
velike i mi stižemo brzo do biletarnice. Karta za odrasle je prava sitnica 10e,
a za djecu do 13 godina je 1e. Već se lagano povlačim kad vidim Vanju kako
važno nastupa i objašnjava seki koja radi na prodaji da ima 13 godina. Pogledam
je zbunjeno, izvadim 11e i ulazimo u Arenu. Prija mrak i hladnoća jer je vani
jako vruće. Hodamo po hodnicima i nailazimo na jedan od mnogih ulaza. I zaista
je spektakularna. Penjemo se do zadnjeg reda mermernih skala i sjedamo. Jedna
trećina arene je pod rekonstrukcijom. Unutra ima i solo turista ali i grupa. U
areni kao da vrijeme stoji. Podloga više nije pijesak nego nešto
plastificirano.
Ono što piše o Areni je sledeće : Najslavniji
spomenik Verone je Arena di Verona, odnosno amfiteatar, koji je jedna od
najbolje očuvanih gradevina te vrste. Amfiteatar je izgraden oko 30.godine, a
njegova čvrstina i dugovječnost rezultat su vrlo jednostavne i mudre
arhitekture. Rimljani su prvo iskopali veliko udubljenje, te su tek tada
gradili samu gradevinu. Arena je duga 139 m a široka 110 metara. Mogla je
primiti do 22000 gledatelja na 44 reda mermernih ploča. Današnja dvospratna
fasada je zapravo unutarnji potporni zid s lukovima, a komad vanjske trospratne
kamene fasade ostao je samo na jednom mjestu. Nakon razornog potresa 1117.
godine, najveći dio vanjskog prstena je bio uništen, a Arena je služila kao kamenolom
za izgradnju srednjovjekovne Verone. Veličanstveni interijer je ostao netaknut,
a danas je međunarodno poznat po velikim opernim predstavama. Naime, 1913.
godine slavila se stota godišnjica rodenja poznatog talijanskog kompozitora
Giuseppe Verdija upravo u Areni i izvedbom spektakularne Aide, koja je do tada hiljadama
godina drijemala u srcu Verone, te uživala veliko poštovanje svojih građana.
Danas je posjećuju milijoni turista godišnje a četiri generacije pjevača su se
izmijenile na njezinim legendarnim stepenicama.
Stavili smo rance pod glave i legli na mermernu
ploču na vrhu Arene i posmatrale to veličanstveno zdanje. Vanja je ubjeđena da
su neki od kamenja iz prvih redova crveni od krvi gladijatora i životinja. Ipak
nam se čini da smo evoluirali u neko humanije društvo. Ili je to samo privid.
Vratila sam se na cjenu ulaznice i na to kako smo se mudro provukle slagavši
njene godine. Ali stvarno je cijena od 10e pretjerana. Bar da je Arena puna,
ali dobro. Sjetim se uvijek one priče sa pijace kad biraš voće pa se žališ da
je skupo a oni ti kažu nije to skupo, samo si se ti loše udala. E ko nam je
kriv što živimo u zemlji sa prosječnom platom 400e.
Poslije pola sata izležavanja odlučile smo da
idemo dalje.
Odmah se vraćam samo da tetki odnesem lijek.
