Negdje sam pročitala da Augustovo pozorište u
koje smo sad gledale datira iz 1. vijeka
prije Hrista i svjedoči o prisustvu Rimskog carstva na ovom području, a tokom
vijekova je propadalo i korišteno je kao izvor kamena za stambenu gradnju. U
18. vijeku, bogati Andrea Monga, kupio je sve kuće izgrađene na ovom području
te uspio sačuvati ovaj jedinstevni spomenik. Nedaleko od pozorišta nalazi se veličanstveni rimski most Ponte di
Pietra, sagraden preko rijeke Adiđe, koji je kroz vijekove obnavljan ciglom,
tako da danas predstavlja mješavinu raznih epoha. Most vodi do rimskog pozorišta
(Teatro Romano), u okviru kojeg je i arheološki muzej. Na vrhu malenog brda se
nekada nalazio srednjovjekovni zamak Castel San Pietro, kojeg je Napoleon do
temelja razrušio, a Austrougarska u 19. vijeku obnavlja. E tu smo željele da se
popnemo.
Došle smo do mosta Ponte Pietra i naravno
zastale da se fotografišemo. Most je vrvio od turista. Prelazimo rijeku i cestu
i penjemo se kamenim skalama prema zamku Castel San Pietro. Poprilično smo se
zadihale, ali pogled sa zamka je vrijedan truda. Zaista je bilo zadivljujuće. Ispred
nas je vijugala rijeka Adiđo koja je
grlila Veronu i preko koje su prelazili brojni mostovi. Crvene krovove su tek
negdje presjecali visoki zvonici. Slika koju ponesete sa sobom za čitav život.
Sjetila sam se jednog članka i citata Mome Kapora iz “Uspomene jednog crtača“.
Citat - U ovoj neobičnoj mješavini
autobiografije, putopisa, eseja i monografije, fino protkanoj nekim njegovim
refleksijama, na jednom mjestu piše:
“Naša djetinjstva protekla su neutešno daleko
od umetničkih dela. U svet umetnosti ulazimo, tako, unapred oštećeni, bez svoje
krivice. Jedno firentintko dete, sakrivaće se od onih koji ga traže u igri
žmurke dodirujući prstima Gibertijeva bronzana vrata na Baptisteriju ili će se
igrati šuge oko Mikelanđelovih skulptura. Prvo što ugledaju u životu mali
Atinjani biće obrisi Akropolja iznad njihovog grada. Sklad kamena i neba biće
im utisnut u svest do kraja života. Odrasli po sumornim balkanskim gradovima,
čini se, na kraju sveta, izgnani iz lepote i umetnosti čini se zbog nekog
praroditeljskog greha, čeznuli smo za umetničkim delima i lepotom. Srećom,
umetnost se začinje i daleko od lepote. Ona je žudnja za stvaranjem harmonije u
haotičnom svetu u kome nam svakodnevno preti prosečnost i ružnoća.“
I stvarno je tako. Gledam zadivljenu Vanju i
osjećam posebnu sreću što je danas ovdje u Veroni, što je vidjela svu ovu
ljepotu o kojoj će moći pričati drugarima. Vidim da je sve ovo baš dotaklo, da
nije ravnodušna na atmosferu ovog drevnog grada i ko zna, možda će ovo biti
nekakva njena prekretnica. Možda će napokon shvatiti da mora više učiti da bi
jednom otišla negdje gdje je lijepo pa makar na vikend.
Naravno slijedi fotografisanje. Prolazimo iza
zamka u kom su radovi i spuštamo se strmom uličicom do rijeke. U brdu iznad
Verone vide se prekrasne bijele vile okružene vrtovima i vitkim čempresima.
Zamisli mama koji su to sretnici koji se bude svako jutro u kućama sa takvim
pogledom na grad, kaže Vanja. Da, baš tako. Nadam se da su svjesni te ljepote i
da je ne uzimaju olako.
Opet prelazimo most i nastavljamo put pored
rijeke.
Odmah se vraćam samo da tetki odnesem lijek.
