Tura Ludim popustom za Veronu i Gardaland - dio drugi Julijina kuća

Iz Piazza Delle Erbe nastavili smo ulicom via Cappello i par kuća niže bila je Julijina kapija. Dok prilazite ništa ne upućuje da je to baš to mjesto sem velikog broja ljudi koji ulaze u kapiju. Lukovi su ispisani imenima i porukama. Ulazite u prolaz prema atrijumu kroz svod od sitnih crvenih cigli dug par metara. Lijevo i desno su poruke zaljubljenih, bezbroj njih. Zid kao da je ofarban u crno ali to nije zaustavilo pisanje.  Kao nekakav zid uzdaha sa bezbroj imena, ljubavnih poruka, nada, želja, čežnje, na njemu ima materijala za nebrojeno mnogo holivudskih ljubića. Na zidu je i po koji papirić zalijepljen žvakom. Ne znam da li ga čiste svaki dan, ali sad je bilo samo par papirića. Vanja se sjetila da nije napisala poruku u Banja Luci kao što je planirala. Ništa, rekoh, improvizuj nešto. Ponijela sam marker i papir, snaćićemo se. Srećom rano je i ispred Julijine biste u bronzi stajalo je tek par vrijednih Japanaca. Po ulasku u atrijum pogledala sam balkon, nekako mi se učinio manji nego sam zamišljala. Julijina bista je imala gotovo zlatne grudi od stalnog hvatanja svih mogućih turista, naročito su sjajni desna dojka i desna ruka. Vodič nam kaže da žene trebaju da uhvate Juliju za desnu ruku i zamisle ljubavnu želju, muškarci za desnu dojku. Nije mi jasno kako bi ona meni mogla rješiti ljubavne probleme kad nije ni svoje mogla da rješi ali ipak idem prema bisti. Neko iz grupe šapće da je čuo da će ženi koja dodirne Juliju za grudi, narasti grudi za broj veće. Vanja se gura prema bisti, staje i kaže da ju je blam da uhvati Juliju za dojku. Gledam je u čudu, odkud sad to? Pa dobro, uzmi je za ruku.  Oko nas se odjednom stvoriše oni dječaci koji su prošli Zelenim trgom i govorili srpski. Sad nema šanse da Vanja uopšte priđe kipu od blama. Oni šeretski staju pored nas, čuju kako se raspravljamo i pitaju Jeste li vi Srbi? Da, mi smo iz Banja Luke rekla sam ja da pokrenem priču. Super. Oni se guraju oko Julije i njih četvorica je u isto vrijeme hvata za dojku. Pomislim, kako će li se to odraziti na njihov ljubavni život, ko to zna, ali morala sam ih uslikati. Bili su baš smješni. Guram Vanju da se slika sa njima jer sam skontala da joj se sviđa dječak u crvenom duksu. Ipak ima nekakve ljubavne magije oko te Julije koja je imala četrnaest godina kad se zaljubila u Romea, kao Vanja sad. Uspjele smo se progurati do kipa, uslikati se i prići zidu iza da napišemo poruku. Zaklanjajući da ne vidim Vanja je nešto pisala, ali to su poruka preko poruke, svakako se ne može vidjeti ništa. Uzimaju nam marker iz ruke ljudi iz grupe i ja nikako da dođem na red da napišem i ja nešto na tom zidu. Vraćamo se prema kapiji i pišemo poruku na papirić, lijepimo je žvakom i izlazimo na ulicu. Osjećam nekakvo olakšanje, sad je sve u Julijinim rukama. Vani ipak nije tolika gužva.

Ulazimo u poslastičarnicu Bottega del Gusto Venchi Cioccolato e Gelato i tu opet srećemo vesele dječake. Vanja je skontala da su iz Beograda. Uzimamo sladoled, pozdravljamo se s nima i nastavljamo opet put preko  Zelenog trga. To je zadnji put taj dan da smo ih vidjeli na Vanjinu veliku žalost, ali ko zna, možda se sretnu na nekom drugom putovanju.

Odmah se vraćam samo da tetki dam lijek.