Poslije Arene smo prošli kroz Bra trg, pored fontane,
kroz kamenu kapiju i laganom šetnjom do Porta Nuove. Tu smo se odmorile na
zidinama u parkiću, nešto slično zidinama Đave i krenule nazad prema Bra trgu.
Uletili smo u gomilu užurbanih tinejdžera
u Piazza Pradaval. Opet smo došli do Bra trga i sjeli na kafu i sok. I
taman sam završavala sa kafom kad se pojavi žuti vozić sa dva vagona koji kupi
turiste po gradu i vozi u razgledanje. Pogledale smo se i već smo bile u
voziću. Ali iskreno ni nije bio nekakav doživljaj. Prvo, vozić je obišao stvari
koje smo mi već pješke obišle samo detaljnije, drugo, kaldrma je nezgodna za
takvo prevozno sredstvo. Treskali smo se sve vrijeme, rasitnio mi je sve
kamenje u bubrezima. Vožnja je 5e za odrasle, 3e za djecu.
Poslije vožnje krenule smo put Basilice di San
Zeno Maggiore u kojoj su se navodno vjenčali Romeo i Julija. Ali već umorni
svratili smo se opet do mosta Ponte di Castelvecchio, prešli na drugu obalu,
spustile se pored rijeke na ostrvce sa kamenjem, bacile stvari, izule se i
zagazile u rijeku. Voda je čudo. Pored nje zaboraviš na umor, ona baš ima
tarapeutska svojstva. Oko nas su se muvali klinci ubacujući kamenje u vodu i
praveći žabice. Tu je bila i naša stara prijateljica patka sa pačićima. Sunce
je već bilo dosta nisko i odlučile smo da ćemo čekati tu zalazak. Dosta je bilo
znamenitosti za taj dan. Još jedna crkva više manje ne mijenja stvar. Trebao
nam je odmor. Sunce je milovalo naša umorna i žuljevita stopala. Gomila turista
je sjedila po zidiću ili se sunčala na kamenju. Rijeka je mirisala. Bio je to
stvarno lijep dio dana, opuštajući.
I kad se lagano izgubilo krenuli smo preko
mosta do stanice za bus 61 koja je na karti bila tu negdje. I zaista našli smo
stajalište ali tu slijedi hladan tuš, zadnji bus ide u 20h i 15min. To je za
45min. Nadale smo se da ima buseva do 22h da upijemo i malo atmosfere noćnog
života Verone. Najviše volim u gradu taj dio dana kad se Sunce gasi i pale
svjetla. Ima romantike u tim trenutcima. Nadala sam se da ću negdje uz put
popiti neku čašu vina ali ništa od toga. Imale smo taman vremena da Vanja kupi
italijanski burger i pojede ga.
Autobus je stigao i mi smo ušle. Primjetile smo
na dnu busa i grupicu poznatih lica iz našeg busa iz Banja Luke. Oni su otišli
u hotel, presvukli se i vratili do grada. Par stanica nakon polaska, na
željezničkoj stanici bus je stao. Vozač nam je rekao da napustimo bus, da je to
zadnja stanica. Kako zadnja prijatelju? Eto tako taj bus u to vrijeme vozi samo
do željezničke. Uzeo je od mene adresu hotela i rekao da možemo odatle uhvatiti
liniju 98 koja stiže za 45 min. Izašli su i zemljaci i mi smo vjećali šta
dalje. Bili smo vidno uznemireni pa su nam prišle dvije ljubazne crnkinje da
nam objasne da možemo sa njima nekim prevozom do tržnog centra Adige, a od
njega do našeg hotela imamo kilometar pješaka. I tako smo i uradili. Stigla je
linija 22, ušli smo svi u nju i djevojke su nam rekle gdje da siđemo i dovele
nas do tržnog centra. Bila je to baš avantura. Kad smo izašli sa linije 22 u
neku mračnu uličicu jedan zemljak je prokomentarisao da ćemo završiti bez
organa. Rekoh, od mojih se neće usrećiti. Kod tržnog centra smo se rastali od
ljubaznih djevojaka i poslije petnaestak minuta bili smo u hotelu. Živi,
zdravi, umorni.
Hotel http://www.hotel-bb.com/it/hotel/verona.htm
je super ali dislociran, prilaz mu nije za noćne šetnje. Soba prostrana, čista,
namještaj nov. Na zidu foto tapeta mog omiljenog mosta Ponte di Castelvecchio. Vanja je oduševljeno slikala sobu. Istuširale smo se, javile
vodiču da smo stigle i zaspale. Sutra nas čeka nova avantura, čeka nas
Gardaland.
Odmah se vraćam samo da tetki odnesem lijek.
