Pored nas prođoše dva skupljača borovnica na konjima i
jupol kantama punim tog ljubičastog blaga. I odjednom krenu da se razvedrava. Kako
došla tako je oluja i odlazila. Opet naiđosmo na vezane konje, vjerovatno gazde
beru borovnice. Prišli smo jednoj smeđoj kobili i dali joj komad hljeba. Uzela
ga je iz ruke i lijeno krenula jesti. Vanja joj je spremila wellnes keks koji
je ova u potpunosti izignorisala. Iza nje je pasao divan pastuh, skroz crn, bez
bijele značke na čelu ili na nozi. Moj deda je uvijek govorio da se takvim
konjima ne treba prilaziti i rekla sam klincima da nastavljamo dalje. Brali smo
borovnice i već dobro zaostali za grupom koja se svakako raspala. Ali staze su
markirane i u daljini smo vidjeli po kojeg planinara, znači na dobrom smo putu.
Ispred nas se pojavi polje sa vrtačama punim ljubičastih zvončića. Prelijepo.
Onda uđosmo u šumu i bukvalno sam puzala koliko je staza bila strma. Gledali
smo da držimo odstojanje da ne bi nekom otisnuli kamen na glavu. Sad sam već
osjećala umor. Bilo je oko 15h. Izađošmo na proplanak i polijegašmo po travi.
Sunce je opet pržilo. Stanka je bila kratka i krenusmo prema Jugovom jezeru,
vještačkom jezeru kojeg je napravio jedan zaljubljenik prirode. Tu se opet
odmorismo i lagano krenusmo prema kampu. Bili smo i umorni i žedni i gladni.
Patike su se raspale i to me je dodatno zabrinjavalo. Šta ću sutra, u čemu ću
ići? Ali sutra je novi dan, fokusirala sam se na danas. Ubrzo izađošmo iz šume
i spazišmo kamp. Lijepo se vratiti kući. U kampu je žamor i graja. Većina se
planinara vratila i raspravljala o lošoj organizaciji i kako vođa nije smio da
dopusti da se grupa pocijepa. Nekih još nije bilo iz planine. Mobilni ne rade,
ne mogu da ih prozovu.
Ali ono što mi vrati snagu i raspoloženje je pasulj
koji se krčkao. Baš to nam je trebalo. Uzeli smo svoje šerpice i stali u red za
porciju pasulja. Dobrodušan stariji planinar je pričao o postupku pravljenja
pasulja. Uzeli smo porcije, narezali salatu i hljeb i posjedali u hlad. Pasulj
je vraćao iz mrtvih. Pridružiše nam se Meša i Rade. Oni su iz Tuzle. Šator im
je bio pored našeg, tako smo se upoznali. Da mi je neko rekao prije par godina
da ću na Zelengori planinariti sa Muslimanom i Hrvatom rekla bih da je to
nemoguće. Ali vremena se mijenjaju, evo nas zajedno sjedimo, jedemo i sređujemo
utiske. Inače je Rade jutros kad je izletio mamuran iz šatora i vidio
mirišljave svijeće na travi pitao “ Šta se ovdje sinoć dešavalo? Da nije neko nekog
zaprosio? Opet sam previše popio i sve prespavao? “.
Samo smo se nasmijali.
I taman završišmo sa pasuljem
kad stižu rendžeri iz Nacionalnog parka. Nasta natezanje oko plaćanja. Platila
sam Planinarskom društvu, neću sto puta plaćati istu stvar. I odoše od nas. Ali
oni koji su došli u kamp u svojoj režiji platili su mislim 10KM za šator i po
5KM po osobi.
Bili smo znojni i smrdljivi od
pješačenja. Prešli smo preko dvadeset kilometara taj dan. Zato smo u šatorima
obukli kupaće i sišli do jezera. Sad je ovo Orlovačko jezero bilo naše. I opet
nam je izvuklo sav umor i preporodilo nas. Prišao nam je planinar Zoka da kaže
da je ovo danas bila samo uvertira, sutra nas čeka pohod na Bregoč i mnogo više
napora. Ležali smo u jezeru i brondali da od ovog danas ne može biti gore.
Padao je mrak i popeli smo se
do kampa ….
