Zelengora / akcija obilazak jezera - dio četvrti

Osjetih glad. I ostatak ekipe je odlučio da je vrijeme da se povučemo u kamp. Lagano smo se uskom stazom odvojili od jezera, popeli kroz bukovu šumu i krenuli prema šatorima. Sad ih je bilo mnogo više nego kad smo stigli na Orlovačko, sigurno su ljudi poslije posla popakovali porodice i došli na vikend. Po kampu je bila strka djece najrazličitije doba. Izbacila sam vreće za spavanje ispred šatora da sjednemo na njih i izvukla hranu koju sam spremala za put i koju smo sad morale pojesti pošto frižidera nemamo. Svi smo se poredali tako u krug i napravili švedski sto od sveg što smo donijeli. Bilo je lijepo tako jesti u društvu. Upoznala sam Vanjine nove drugare. Bili su to dječaci i djevojčice iz Foče. Predivna djeca, školski primjer djece. Studirali su u Novom Sadu i Beogradu, bili su stariji  od nje, što joj je naročito imponovalo. Nije više bila ni ljuta ni mrzovoljna. Sve je došlo na svoje mjesto. Prišao nam je jedan stariji planinar i pokazao češalj za branje borovnica. Bio je to željezni češalj sa kutijom u koju su se smještale borovnice. Rekao je da ih ima mada je godina sušna, samo su sitne.

I krenuli smo u branje borovnica. Lako se uoče, svako zeleno ostrvo u toj sasušenoj travi su borovnice. To je zapravo narednih dana činilo 50% naše ishrane. Sve voće koje sam povukla iz Banja Luke je bilo viška. Vanja je bila oduševljena češljom za borovnice. Djevojke su bile vrijedne i nakupile su brzo plastičnu posudu.

Sunce se spremalo na počinak. Zalazak je bio spektakularan. Zalazilo je prema brdu na koje ćemo sutra da se penjemo. Naravno, svi smo izvadili aparate i slikali ga. Tad sam shvatila da ovdje nema signala ni interneta, ali da smo toliko obuzeti prirodom da to niko nije ni primjetio. I nikom to nije nedostajalo. Opet smo se u sumrak spustili do jezera da bacamo žabice i posmatramo pecaroše. Čula se buka, došla je grupa momaka sa kvadovima.

Otišla sam da nađem vatru da skuvam kafu. Planinari Zelengore su naložili veliku vatru, taman da pristavim kafu. Bilo je još zainteresovanih i mada je bilo kasno, ta kafa mi je baš prijala. Odradili smo na izvoru i umivanje i pranje zuba, dok se još bar malo vidi.

Našla sam nekakve u rancu mirišljave svijeće u boji i klinci su bili oduševljeni kad su ih poredali u krug po travi i posjedali oko njih. Naravno, svako malo sam morala da ustajem da ih slikam. Odlučili su da zapale veliku logorsku vatru. Nekako su se grupisali stariji pored jedne, mlađi pored druge vatre. Otišla sam kod komšija iz NS na čašu vina i skontah da me umor lomi. Ipak sam krenula iz Banja Luke u dva, vrijeme je da se spava. Nađoh Vanju ozarenu od vatre da joj kažem da idem na spavanje. Uzela sam svoju vreću i skontala da je mala. Šator je navodno bio za troje, ali nije tu bilo baš nekakvog prostora.

Skontah odmah šta fali, fali mi nekakva spužva za pod šatora. Ležala sam u maloj vreći bukvalno na zemlji. Između mene i zemlje je bila tek šuškava tanka stjenka šatora. Zapravo, glava mi je bila na kamenu. Našla sam jaknu i stavila je pod glavu. Zaspala sam. Oko dvanaest je i Vanja ušla sa svojom vrećom, prepriječila se po sred šatora. Pokrila sam ramena duksom. Danas je bilo oko 40, a sumljam da je noću više od 10 stepeni. Čulo se hrkanje u šatoru pored. Nasmijale smo se i zaspale.