Do planinarskog doma na Donjim Barama stigli smo zadnji, praćeni jakom kišom. Već su me planinari upoznali sa manifestacijom pod nazivom Dani borovnica. Bili su nezadovoljni jer uvijek se iste babe ukrcaju u bus i dođu iz Foče u dom, beru borovnice i jedu besplatan pasulj i to se zove Dani borovnica.
Tu se nekad pored jezera nalazila Titova vila, sad samo tužno štrče kameni zidovi. Pored je napravljen mali planinarski dom sa velikom verandom i suludim krovom tako da sam se i ja mada imam tek možda 160cm morala saginjati. Ostali su lupali glavama. Jedna planinarka iz Novog Sada se jadna tako zabila u strehu da je ispustila ručak i razbila glavu. Zeza je bila u tome da se cijeli dan žalila na bol u glavi i poslije susreta sa strehom glava ju je prošla.
Vanja mi se javi sa sprata i dotrča da uzmemo pasulj zajedno. Pasulj je bio super ali ambijent totalno sumoran. Gomila baba je sjedila pod nastrešicom i posmatrala nas u čudu. Ono kao ludi planinari. Cijeli dan se šetaju po prirodi. Nenormalan soj.
Nigdje se nismo mogli spustiti
da jedemo, čak ni pod nastrešicu. Prosto, trebali su ove ljude vratiti u Foču, svakako sjede i čekaju prevoz. Tad bi svi imali mjesta. Progurah se do
zrenjaninaca za sto da stanem na ćošku, Vanja ode do svog društva koji joj napravi malo mjesta da
može jesti. Poslije cijelog dana pješačenja nisam imala nigdje da se spustim i odmorim i to me jako unervozi, mogla sam još hodati, ali stajati nisam mogla. Sišla sam do jezera poslije jela. Kišica je padala na rogoz okolo.
Vidjela sam pijavicu kako se lijeno kreće u vodi. Okrenuh se i vidih stare
planinare Zoku i Branu skupljene ispod strehe. Ti ispravni ljudi, starog kova
nisu se gurali oko tanjira pasulja, čekali su da svi ostali jedu. Bila sam im
zahvalna na divnom danu. Skontah u gužvi policajca koji nas je vodio prvi dan (i sve pogubio) i
sekretara društva i priđoh da pitam za povratak u Foču. Vidjela sam da se opet
nešto čudno dešava, kao ne znamo, kao pokvario se kombi sa stvarima. Nema sine, ovo
je opstanak, borba za preživljavanje. Nađoh Božidara
Slovenca i obećah mu da ću ga odvesti do Kampa Drina ako nađe meni i Vanji
mjesto u kombiju za povratak u Foču. Njemu je auto ostalo parkirano u kampu. Ta ideja da bih mogla da spavam u kampu u
Foči se rodila na Uglješinom vrhu. Skontala sam da poslije cijelog dana
planinarenja nemam snage za vožnju u Banja Luku. A svakako sam na odmoru, krenuću
na more dan kasnije, to ništa ne mijenja. Još Vanji nisam to saopštila. Božidar
mi mahnu da priđem i reče vozaču kombija da ćemo i nas dve s njima. Sve se
odigrava brzo, ovo je bio među zadnjim kombijima. Zovnuh Vanju, mahnuh klincima
i utrpašmo se u kombi. Iza nas ljudi trče u nadi da će biti još mjesta. Ostaju
zbunjeni na parking. Šta će sad? Kako će do Foče? Zar nije plaćen prevoz?
Vanja u šoku, bukvalno se sve
odigralo tako da sam je otrgla od drugara. Srećom razmjenili smo telephone,
čućemo se za par sati. Ali mama, kako će oni doći do Foče? Pa ne znam bebo,
snaćiće se.
A atmosfera u kombiju je bila
extra. Kao u Krstić i sin. Toliko smo se smijali ludom Slovencu i njegovom
viđenju Dana borovnica koji će vjerovatno da prerastu u Noći borovnica, samo ni
traga od borovnica. On je očekivao malu pijačicu sa štandovima i raznim
proizvodima, a od toga nije bilo ništa. Niko nije mislio da su Dani borovnice zapravo Dani baba ispod strehe. Stali smo na Tjentištu da pogleda
spomenik Savi Kovačeviću.
Produžili smo do prve kafane i
stali na pivo. Bilo mi je ok što pravimo pauze ovako često jer sam odustala od puta
za Banja Luku tako da mi nije bilo važno kad ću do kampa. Nekako, kao da nismo želili da se vratimo sa Zelengore, željeli smo da budemo na okupu što duže. Pa smo se zaustavili da
kupimo sirup od borovnica pored puta. Pa
smo tražili vino. Ispostavilo se da je u kombiju i brat od mog kolege s posla.
Svijet je zaista mali.
Stigli smo poslije sat i po do
Foče, istovarili su nas ispred kafane, stvari nam još nisu stigle. Umorni i
znojni sjeli smo u bašti, naručili piće i pretresali put. Vanja je ostala a ja
odoh ispred mtela po auto. Sve je bilo u najboljem redu. Preparkirala sam ga
ispred kafane i čekala stvari. Stvari su stizale etapno, zadnje su stigle
Slovencu. U međuvremenu sam nazvala kamp da rezervišem bungalov. Nisam mogla da
zamislim da opet montiram šator i spavam na zemlji. To moja kičma više ne bi
mogla da podnese.
Dođe i omladina, oni su na kraju
putovali u busu sa babama, nije bilo dovoljno mjesta u kombiju. Kažu da je bilo
ludo, babe su se zbog mjesta skoro potukle u busu. A planinari Zoka i Brane,
koji su nas vodili taj dan, ostali su zadnji i za njih nije bilo mjesta pa su
krenuli pješke. Baš sam se iznervirala kad sam to čula. Ti ljudi su pokušali da
vrate obraz PD Zelengora, da speru sramotu loše organizacije i na kraju su išli
pješke. Sramota.
Stvarno ni ljepše planine ni
gore organizacije.
Dođoše i oni koji su odlučili
da ne planinare zadnji dan (izgorjeli, upala mišića, sunčanica) već da se sa Orlovačkog prebace sa stvarima do Foče. Bili su
baš razočarani jer su im tražili pare za prevoz, a sve je već bilo plaćeno.
Neki su platili, neki nisu htjeli. Išlo se na to koga zajebu zajebu.
Slovenac se cijepao od
smijeha. Meni je to sve bilo tužno. Kud vodi sve ovo, ovolika ljudska pohlepa i
gramzivost? Čemu? Napravili su sprdačinu od nečeg što je moglo biti vrhunska
akcija. Naša posla.
