Izašli smo iz kombija i prišli da se javimo
planinarima iz planinarskog društva koji su tu već stigli i napravili
nadstrešnicu. Uzele smo stvari iz kombija. Okrenula sam se oko sebe i vidjela
da Vanja vuče šator prema dijelu gdje je bila grupica dječaka i djevojčica, po
mojoj procjeni tek malo starijih od nje. Obradovalo me prisustvo mladog
svijeta, biće super ako nađe nekakvo društvo. Šator se otvorio u jednom potezu.
Pokušala sam da ga pričvrstim za tlo sa željeznim kukama, ali zemlje je bilo
malo, odmah ispod je kamenje i u nadi da neće biti vjetra ostavila sam ga tako.
Ispostavilo se kasnije da baš i nismo našli najbolje mjesto za šator i da je
meni glava bila na kamenu, ali dobro. Sledeći put ću birati pametnije. Već je
bilo jako upeklo. Znoj se cijedio. Uzele smo flaše i krenule prema izvoru. Čule
smo planinara koji objašnjava da svi trebamo biti na okupu, da ne treba šatore
postavljati baš pored jezera jer su ujutro vidjeli medvjedicu sa mladima i da
je ovo na visoravni idealna lokacija za kamp. Na vodi je već bio red. Vanja je
cupkala nezadovoljna. Sve ju je nerviralo i gužva i vrućina i to što nema pojma
gdje u wc. A ja sam odlučila da se neću nervirati. To mi je prvi dan godišnjeg.
U utorak idemo na more. Znači ako na Zelengori bude dobro to je bonus, ako ne
nije ni bitno. Ne očekujem ništa. Po uzimanju vode smo produžile do šume da
obavimo wc. Bojala sam se velike trave i zmija u njoj. Jedva smo našle nekakav
žbun iza kog smo se sakrile. Kako god, uvijek ti se čini da će te neko vidjeti.
Vanja je sad već glasno negodovala, ovo će biti najgori izlet u njenom
četrnaest godina dugom životu.
Vratile smo se u šator i presvukle u kupaće kostime.
Našle smo putić do jezera pored poljskog wc a i kroz šumu. Ništa mi se to nije
sviđalo, ali nisam gunđala da ne bih Vanji dala krila za negodovanje. Ispred
nas je bila grupica mladih ljudi pored kojih smo postavili šator i pođošmo za
njima. Orlovačko jezero se pojavi ispred nas i zastadošmo od ljepote koja se ne
može opisati. Tako lijepa može biti samo netaknuta priroda. Staza do jezera je
bila uska, spustismo se do šljunkovite plaže. Jezero je obraslo travom, ima
samo uski koridor u kom je trava počupana. Voda je bila taman topla koliko
treba da se čovjek osvježi poslije ovog napornog puta. Zagazišmo u vodu i
gomila malih ribica krenu da nam gricka kožu na stopalima. Čula se graja i
smijeh. Fish spa.
I tad u dodiru sa vodom osjetih da mi se vraća snaga i
raspoloženje. Kao da je sve negativno potonulo na dno ovog gorskog oka. I tad
se začu krik orla koji nas opomenu zašto se ovo zove Orlovačko jezero. Nije bio
sretan zbog našeg prisustva. Zaplivala sam. Trava mi se omota oko noge i
vrisnuh. Oslobodila sam se trave i dalje sam se brčkala samo u plićaku. Vanja
skinu asiks patike i tad joj priđe djevojčica iz one grupice da je pita da li
trenira odbojku. Jer asiks nose odbojkaši. I tu krenu razgovor i upoznavanje.
Vanja potpuno promjeni stav o mjestu i sve joj se sad činilo mnogo ljepše.
Djeca. Pogotovo kad je upoznala Stefana kog je skontala još na trgu u Foči. Pomislih
kako joj zavidim na godinama i toj bezbrižnosti. Konačno sam mogla da se
opustim i zaronim u jezeru.
Obale su se punile, pristizala je masa znojnih i
umornih planinara. I gle čuda. Za par minuta su se umorni i nezadooljni
pretvarali u kontaktu sa jezerom u raspoložene i razdragane. Jezero je upijalo
naš umor. Pomislila sam šta on radi od njega. Ko će njega transformisati, šta
ako ga opteretimo našim umorom. I ponovo štektanje orla.
Vanja sa društvom već pravi plan za veče. Razmišljam o
kafi. Dolaze i Zrenjaninci i Novosađani. Kreće priča i upoznavanje.
Od svih mjesta na zemaljskoj kugli ja sam ležala u
plićaku Orlovačkog jezera i činilo mi se to najboljim mjestom gdje bih tog petka
popodne mogla da budem. Iznad mirne površine jezera vidjeli su se planinski
vrhovi koji su se kupali u toj bistroj vodi iznenađeni gužvom i gomilom drugih
kupača. Zatvorih oči i upadoh u kratku dremku.
