I jedva sam dočekala pauzu. Najbolja stvar koja mi se desila je to što je taj čičica iz
Kalinovika krenuo sa nama. Međutim nisu svi tako mislili. Pored mene je sjedila
djevojka iz Požarevca koja je mahala isprintanim planom akcije i glasno je
negodovala zbog stalnih pauza. Pogledala sam je i rekla ” A
izvini gdje se mi to žurimo? Tu na tom papiru piše plan akcije ali ne piše da
planinar treba biti prvenstveno čovjek. Znači taj čiča je odrastao ovdje i
poželio je da opet prošeta svojim stazama i mi mu to trebamo omogućiti. Nećeš
ni ti biti mlada vječno. Šta sad treba, kad ostariš da više ne planinariš?
Zašto? Zato što se nekom mladom žuri da može da se pohvali da je stigao za tri
sata do Uglješinog? Možeš si misliti uspjeha. Ovo djevojko nije takva tura, ovo
je porodična tura i mi vodimo računa i o djeci i o starima”. I napokon završih
ovaj monolog na Vanjinu radost. Odlučila sam da neću u rasprave, ne pred njom
jer se onda ona osjeća nelagodno i stidi se. Ali ovo se moralo reći. Cura me je
izignorisala ali me je njen kolega pomno slušao. Izgleda da sam do njega
doprla, ostatak ture je on bio stalno pored čiče iz Kalinovika pomažući mu.
Nikad nemate pojma do kog će vaše
riječi doprijeti. Vanja mi se požali da je koljeno jako boli jer je na silasku
iskrenula nogu kao i većina nas. Srećom jedna djevojčica je imala zavoj
sportski i rekla da se to njoj često događa i da ga Vanja sad uzme a ako joj
bude trebao javiće se ona. Naravno, nije se javila. Čak i da ju je koljeno
bolilo nije ga uzela Vanji jer je vidjela bol na njenom licu. Taj zavoj je
spasio ostatak puta.
Krenuli smo kroz šumu i
poslije 45 minuta se kolona zaustavi, jedna djevojka je nestala. Vratili su se
prema njoj. Stala je da nešto uslika i odlutala. Krenušmo naprijed. Na jednom
proplanku prođosmo pored svježeg medvjeđeg izmeta. Nije da volim da zagledam
izmet ali ovaj je bio fascinantan jer je od medvjeda i jer je bilo evidentno da
je i ovaj jeo borovnice danima. I da je na tom proplanku bio tik ispred nas jer
je trava bila svježe povaljana. Bilo nas je oko pedeset i Brane reče da se ne
trebamo bojati jer nas je puno. I inače oni izbjegavaju čovjeka, neprijatnosti
može biti samo ako je mečka sa mečićima.
Nastavili smo po proplanku dok
nas je sunce nemilosrdno pržilo. Bilo je naporno. A Uglješin vrh nam je nekako
izmicao i činilo mi se da nećemo nikad stići do njega. Gazili smo u koloni koja
je bila sve tiša jer smo bili sve umorniji. I baš ispod vrha opet naiđe
nevrijeme. Iz čista mira se naoblači, krenu vjetar i grmljavina. Penjala sam se
prema vrhu naprosto očarana predjelima. A onda smo stigli i bilo je magično. To
je bilo meni ubjedljivo najljepše mjesto do tad. U daljini se video plavičasti
Maglić i Volujak i sve je bilo bajkovito. Od toliko ljepote čovjek može da
umre. Zažmirila sam i otvorila oči preplašena da će prizor nestati. E ovu sliku
želim da sačuvam u srcu. To je ta slika zbog koje sam krenula iz Banja Luke u
dva sata noću sa ćerkom tinejdžerkom.
Ali tad se na Uglješinom moglo
i bukvalno umrijeti jer grom udari tako blizu da se sve zatrese. Brane nas
zamoli da se ne zadržavamo. Samo kratko slikanje. Bilo mi je žao otići odatle.
Put se sad već bližio kraju. Sišli smo malo i ispred se pojaviše Gornje Bare,
prekrasno jezero iznad kog smo prošli ne spustivši se do njega. Na brzinu sam
uslikala Vanju i ona potrča prema društvu. Doviknula sam da me ne čeka jer ću
ja silaziti sporije. Patike mi nisu dozvoljavale neku brzinu. Poslije nekog
vremena ispred mene se pojavi klupa, kao poručena. Sjela sam, izvadila vodu.
Pojaviše se Meša i Rade oduševljeni što imam vodu, oni su prije sat ostali bez
vode. Ostala sam sjediti kad su došli i stari planinari i sjeli pored. Čak su i
oni bili bez vode. Bila sam ponosna na
sebe. Spašavala sam planinare od žeđi pred kraj puta. Sjedila sam tako sa
flašom vode i kako je ko prolazio tako je pio. Nisam pomislila koliko je to
nehigijenski. Priroda te mijenja i čini boljim čovjekom, neke stvari se vrate u
normalu. Danas smo robovi higijene i stalnog čišćenja a moja baka je odrasla u
kući od blata i gredi, iznad štale i
bila je zdrava. A mi danas stalno ribamo i stalno smo alergični i
bolesni. Dočekali smo i čiču iz Kalinovika i krenuli među zadnjima dalje. Sišli
smo na šumski put i ostalo nam je do
Donjih Bara još par kilometara laganog puta. Uz put smo jeli divlje maline koje se ne mogu uporediti sa domaćim. To je ukus koji se pamti.
